Stajao sam nepomično, željno iščekivajući nastavak onoga što slijedi. Mraz se spustio na ulice u kojima smo se nalazili. Jutro samo što nije svanulo a isti osjećaj kao i jučer probudio je u meni avanturista. Svjetlost se pojavila iz ugla obližnje zgrade i ubrzo smo začuli sirene.
Djevojka koja je ležala, prekrivenja krvlju, odavala je znake života. Tri dečka, starija od mene, dotrčali su joj pomoći ali su se preplašili i pojegli su.
Stajao sam sam.
Zvukovi sirena dopirali su sve bliže i svjetlo mi je davalo dozu jeze. Koža mi je govorila da trčim, bježim, da nisam svjedok onomu čemu sam svjedočio; ali nisam se pomaknuo s mjesta.
Djevojka me je pogledala umiljatim pogledom premda prepunim tuge. Nije davala znake jeze, niti straha. Pluća su joj se gibala sa hladnim vjerom i mračnim ulicama koje su nas okruživale. Njena kosa, čađava od mokrog poda uhvatila je pokoju zraku sunca i vidjeo sam plavu boju.
Njene oči su me uvjerile da potrčim. I jesam.
YOU ARE READING
Run
FanfictionMislis li da ce nas pitati da ostanemo? ", upitala me. ,, Nisu toga vrijedni. " odgovorio sam. Ubrzo, osjetio sam njen stisak na svojoj kozi. A njene usne, posegnule su za mojima i nisu bjezale. Ne ovaj put.
