Nikad nisam bila neki pisac, da sad baratam riječima i rasipam se epitetima opisivajući razne situacije i svoje emocije, ali odlučila sam dati sebi šansu.
Zdravo. Ja sam Lea. Živim u Banja Luci, glavnom gradu Republike Srpske. Banja Luka je fin gradić za odrastanje za 16-ogodišnjakinju kao što sam ja. Neko ko je uvijek igrao po pravilima, uvijek poštovala druge i pokušavala ostati na dobrim koncima sa svima koje sam poznavala, a pritom zadržati samopoštovanje. To naravno nije uvijek uspjevalo, jer koliko god ima dobrih ljudi na svijetu, toliko ima i loših. Sve u svemu, bila sam uzorno dijete. Priznajem, zapalila sam po koju cigaretu, utjehu sam često nalazila u alkoholu, ali hvala Bogu nedovoljno da postanem alkoholičar, mada voljela jesam izgubiti se u mislima i jednostavno ne razmišljati. Za osobu koja razmišlja o svakom koraku i premišlja sve svoje donešene odluke i odluke koje ću tek donjeti, trebalo mi je to s vremena na vreme. Ali to nije tema moje priče. Nisam ni sigurna šta je zapravo tema. Valjda da zapišem nešto o sebi što bih voljela da svi znaju, a da niko ne zna. Kako bih sebe najlakše opisala da shvatite? Možda tako da sam vam ja jedna od onih osoba koje uvijek imaju osmjeh na licu i jake su izvana dok vrište iznutra. Jer iskreno, za mene je poniženje plakati kada sam sama u sobi; sama sa sobom, a kamoli ispred nekog drugog. Za mene, pokazati ranjivost je jedan od najvećih noćnih mora koju bih mogla sama sebi da priredim, ako ne pazim. Rijetko kad ko progleda kroz mene. Rijetko ko primjeti moju bol. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam ja sad neka velika žrtva. Ne pokušavam dobiti ničije sažaljenje. Zapravo, sve u svemu, moje djetinjstvo je bilo divno, imala sam uvijek sve što mi treba, luksuz je druga stvar. Bol koji nosim sa sobom gdje god krenula je stvar emocija. Naučila sam da držim sve u sebi. Nikad nikom ne vjerujem do kraja, koliko god nekom tajni odala, koliko god se činilo da neko ima moje potpuno povjerenje, ipak nije tako. Uvijek pomislim na jedan psiho test o kojem sam čitala; jedna žena je došla da održi predavanje o psihologiji na nekom univerzitetu. Ona je podigla čašu vode, bila je polu puna, polu prazna. Upitala je učenike kolika je težina te čaše sa vodom. Učenici su izračunali težinu i dali joj rezultate. Ona im je objasnila kako je to sve matematički tačno, ali odgovor nije ono što je traženo od njih. Svi su bili u čudu i onda je žena izjavila "Težina ostaje ista, ali ta masa čaše će se činiti veća što duže držim čašu u zraku." Poenta je bila "Što duže držiš nešto u sebi, to će više boljeti." Često sam pomišljala na to, ali nikad nisam mogla da se riješim svega što mi se nakupilo tokom ovih 16 godina, toliko prećutanih stvari i tolikih scena koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju da proživi. Nekako me to sve činilo izvana jačom, na neki način sam to voljela. U jednom trenutku mog odrastanja, shvatila sam da neću dozvoliti da se desi meni sve ono čemu sam svjedočila i da se neće ponoviti ono što mi se već desilo. Ovo je početak MOJE PRIČE.
