Još Te Tražim

1

Ljudi se ne mijenjaju.

Svi mi, svijesno ili nesvijesno, smo uvjereni u to ali opet se pojavi ta jedna osoba zbog koje rušimo sva pravila. Ta osoba zbog koje počnemo da razmišljamo drugačije, kada vjerujemo samo tom jednom pojedincu na riječ. Kada svijet počne da se okreće samo oko te jedne osobe.

Dugo godina moji dragi roditelji su pokušali da me promijene. Aktivnija je po tom pitanju bila moja majka, dok se otac predao oko moje 12. godine. Moram priznati, više cijenim očevo mišljenje iz razloga što me on prihvatio baš takvu kakva jesam i nikako drugačije, dok je mama samo pokušavala da stvori nešto što ja nikad neću biti.

Ja sam bila i ostala neodlučna, tvrdoglava, rezervisana, teški flegman ali nikad nisam bila zla osoba. Šta više, stavljala sam tuđa osjećanja ispred vlastitih, što je na kraju bilo samo teže po mene. Bila sam, do srednje škole, i poprilično stidljiva što sam uvijek mrzila kod sebe. Da nije bilo te moje kobne stidljivosti, mnogo bi bolje prolazila u životu i za postizanje određenih ciljeva bi mi trebalo mnogo manje vremena, ali šta je tu je.

Mom odmaranju i relaksaciji na jedva dočekano subotnje veče je omela zvonjava mog mobilnog telefona uz više nego poznatu pjesmu Rehab od Amy Winehouse.

"Reci, ljubavi,"

"Sar... Tvom je ocu ponovo loše."

I zatim nastupa trenutak kad vam se zacrni pred očima, dah stane u grlu, ruke se tresu a noge počinju popuštati.

"Najbolje bi bilo da što prije dođeš ovamo." Alex polako izusti.

Zatvorim oči i duboko udahnem. "Dolazim."

Taksi je već čekao na mene kada sam sišla niz stepenice i drhtavim rukama pokušavala zaključati prednja vrata. Kiša je već počela lagano rominjati i mentalno sam se ljutila na sebe što sam odlučila izaći van u tankim baletankama.

U sekundi sam ukliznula u taksi i utonula u mekano kožno sjedište, dok se toplota širila mojim tijelom.

"Dobro večer," duboki glas vozača me na brzinu trgne iz misli i shvatim da mu nisam ni rekla kuda da me vozi.

Pogledam ga, a on je već gledao u mene svojim krupnim plavim očima koje kao da su sjajile u polu-tami. Izgledao je kao da odprilike ima godina koliko i ja. Gledao me, i prema izrazu lica ne bih rekla da je bio ljut i nestrpljiv, zapravo kao da je uživao.

"Glavna bolnica," uspijem izustiti drhtavim glasom.

Ostane da me gleda još kratak ali značajan trenutak i blago klimne glavom te krene da vozi.

Tati je opet loše. A sutra su trebali da ga puste iz bolnice. Majsko vrijeme uvijek utiče loše na njega, svake godine. Baš me interesuje jesam li ja naslijedila te srčane mane koje vrše pokolj u njegovoj porodici čim pređu dobni prag mladosti ili sam ja ipak na majku što se toga tiče. Svi njeni žive preko 80 godina.

"Izgledate loše. Jeste li u redu?" Taj duboki glas me ponovo trgne. "Neko iz porodice?"

Prva misao mi je bila šta to tebe uopšte briga? Ti si jedan obični vozač taksija kojeg nakon večeras nikad više neću vidjeti ali kad sam spazila taj blagi izraz na njegovom licu, nisam mogla samo grubo odbrusiti.

"Tata," kažem gotovo šapatom. "Problem je u srcu. Samo je pitanje vremena..."

Netremice ga gledam. Oči su mu fiksirane na put ispred, samo brzinski prođe rukom kroz plavu kosu zatim je vrati na volan. Proguta, tako da mu Adamova jabučica skokne, pa me pogleda. "Čuvajte se."

Blago se nasmijem. "Zašto me persiraš?"

"Navika."

"Pa, mene ne moraš."

"Kako se zoveš?"

"Sahar."

"Prelijepo ime. Zar Sahar ne znači mjesec?" Upitno ali znatiželjno me pogleda.

"Neki tvrde da je tako, prema jevrejskom jeziku," objasnim. "Ali većinom preovladava mišljenje da je po arabijskom sasvim drugo značenje; buđenje."

"Kako bilo, zanimljivo je ime."

"Da," klimnem. "Djed mi ga je dao. Tatin tata. Već 8 godina nije s nama."

"Žao mi je," tiho doda.

Trepnem par puta da zaustavim suze od naviranja i shvatim da je zaustavio vozilo i da smo stigli do odredišta. Otvorim svoj novčanik ali on me prekine, "U redu je."

"Ali-"

"Inače ne naplaćujem put do bolnice. Nikom."

Prije nego što bih mogla upitati kako i šta, neodoljivo ali u isto vrijeme i osjećajno mi se nasmiješi. "Sretno, Sahar."

Jadno uzvratim osmijeh i šapnem. "Hvala."

Alex me čekao ispred bolnice i čim sam ga vidjela ubrzala sam korak i skočila prema njemu primivši ga u čvrst zagrljaj. Nedostajao mi je.

"Reci mi da će biti dobro."

Lagano mi poljubi čelo. "Operacija bi trebala uskoro da završi. Rekli su da se nije dobro držao. Par puta su ga umalo izgubili,"

Lice mi je već bilo mokro, i od suza koje su tekle bez prestanka ali i od kiše koja je postepeno sve obimnije padala.

"Bit će sve u redu,"

Koliko god da volim Alexa, nisam mogla trenutno da ga podnesem. Otrgla sam se iz njegovog naručja i utrčala u bolnicu.

"Sahar!"

Uzaludno sam trčala hodnicima tražeći ga, nisam imala pojma u kojoj sali i na kojem spratu se trenutno nalazi.

"Sahar, čekaj!" Alex je viknuo šapatom i zaustavila sam se iako sam mu još uvijek bila okrenuta leđima.

Nisam mogla da vjerujem.

Iz sale broj 203, izašao je glavni doktor s rukavicama umazanim krvlju, u pratnji sa još najmanje desetak doktora i medicinskih sestara.

"Ben Luna, vrijeme smrti 23:07."