PROMJENA IDENTITETA

2.DIO

Zaderala sam se, a tata je, kako bi izbjegao sudar, naglo skrenuo udesno prema provaliji. Zatvorila sam oči, nisam to mogla gledati samo sam osjetila kako sam ispala iz auta i otkotrljala se negdje u nekakvu malu šumu. I to je bilo zadnje što sam osjetila.

Otvaram oči i prvo što sam vidjela bilo je Mandžino lice!!!

ANDREA: Aa super, znači mrtva sam?
(Rekla sam misleći kako je nemoguće da ga vidim.)
MARIO: Nisi mrtva, malena. Imala si prometnu nesreću. Sjećaš li se?
ANDREA: Prometnu nesreću? Štaa? Ček, ko san ja uopće?
MARIO(zbunjeno): Zar se ne sjećaš?
DOKTOR: Mario, možete li nas, molim vas, ostaviti na trenutak nasamo?
MARIO: Naravno, bit ću tu ispred.
DOKTOR: Sjećaš li se ičega?
ANDREA: Ne... samo znam da mi je Mandžukić idol. Ne znam zašto al' to je stvarno jedino čega se sjećam.
DOKTOR: A imena?
ANDREA: Ne... Doktore molim vas recite mi što se dogodilo!
DOKTORE: Ne bi se trebala uznemiravati.
ANDREA: Ali doktore ja moram zn..
DOKTOR: Samo ću ti reći da si slomila obje noge, ozljedila desni kuk i izgrebala leđa i ramena. Čudo je da si uopće živa.

Izašao je iz sobe, ali nije dobro zatvorio vrata pa sam mogla čuti što su pričali Mario i on.

DOKTOR: Mario, ja se ispričavam što sam vas zvao. Nisam znao što da radim. Kad smo je našli, cura je samo ponavljala vaše ime pa smo pomislili da vam nije možda u rodu. Znam, to je bilo glupo, ali stvarno nismo znali što da radimo s njom, cura se ničega ne sijeća osim vas.
MARIO: Ma ne trebate se ispričavati, ustvari drago mi je da ste me zvali. Želim pomoći toj curi. Sada je sama i ne zna uopće što joj se dogodilo.
DOKTOR: Tako je, imala je potres mozga, ne znam hoće li joj se pamćenje uopće vratiti. Tako da ne znam ni što ćemo uopće s njom kad ozdravi. Roditelji su joj vjerojatno mrtvi.
MARIO: O Bože, jadna...

Andrea to više nije mogla slušati, samo je počela plakati.