100 Voicemails // Na Hrvatskom ✔

Epilog

1. kolovoza 2012.

Hodao sam polako, svaki korak sam brojao do mog odredišta. Nadgrobni spomenik je tu stajao svjež i sive boje. Zagrizao sam donju usnicu i stao par koraka dalje.

Ovdje ona leži. Moja dragocjena djevojka.

Stajao sam tu par minuta, gledao mjesto gdje ona leži prije nego što sam izvadio mobitel. Došao sam do groba sa mobitelom u ruci i sjeo.

Otvorio sam mobitel i uzeo veliki udah prije nego što sam joj poslao glasovnu.

''Hej, dušo. Evo me ovdje... Kasnim. Žao mi je. Tako jebeno mi je žao što kasnim. Želim da znaš da sam te uvijek volio i uvijek ću te voljeti. Nikad neću prestati. Obećajem ti to. Volim te Ari. I žao mi je.

Nikada nisam bio točan, nisam li? Ja sam onaj koji bi uvijek kasnio par minuta na našim spojevima. Ti bi me uvijek čekala. Čak i sada, kada sam bio bez svijesti, čekala si me. Tako mi je žao što sam tjerao da me čekaš. Ako bi mogao stvari ponoviti, nikada te ne bih natjerao da me čekaš. Ni sekundu.

... Nedostaješ mi. Bože, tako mi fališ, svaki dan. Sjećam te se. Nikada te nisam zaboravio. Samo su mi se nakratko sjećanja obrisala, to je to. Ali sjećam te se. Sjećam se svega. Sjećam se tvog osmijeha, pogotovo kako bi šmrknula kada bi se previše smijala. Uvijek bi se osjećala osramoćeno nakon toga, ali ja sam to uvijek volio. Volim to. Volim sve o tebi.

I pobrinuo sam se za onog kretena Charlija. Nije bilo lako naći ga, ali Raven i drugi su mi pomogli jer se ispisao iz škole. Dao sam mu krvavi nos i slomljenu ruku. Neće on nikome smetati u skorije vrijeme. I za Cathy sam se isto pobrinuo. Dao sam joj crno oko kao što si me zamolila. Napravio sam u kantini gdje su svi gledali. Kada me ravnatelj pozvao u ured, bio sam spreman za kaznu ili da me suspendira, ali me pitao zašto sam to napravio. Rekao sam mu i povjerovao mi je. Prošao sam no kučka je dobila kaznu. Imam osjećaj da neće nikome smetati više.

Htjela si da ti pjevam pa hoću. Stvarno mi nedostaje tvoj glas. Evo ga.''

Očistio sam grlo i obrisao suze.

"'Ali Bože, nedostaješ mi. Toliko puno da ponekad boli. Ali nas ja ne mogu vratiti u dane koji su prošli. Uvijek sam te volio. Uvijek mi nedostaješ. Obećajem da ću se sjetiti svih dana koji su prošli...'"

Nisam mogao zaustaviti suze i počeo sam nekontrolirano plakati. Plakao sam dok sam govorio.

''Zašto? Zašto dušo? Zašto? Ne moj me krivo shvatiti, znam zašto ali zašto? Nisi trebala to napraviti... To nikada nije odgovor, trebala si ostati živa. Trebala si ostati jaka. Trebala si sada biti živa! Ako nisi mogla biti snažna za mene, mogla si biti za sebe. Nisi trebala odbaciti svoj život tako! Tvoj život je previše dragocjen da ga se tako odbaci... zar ne shvaćaš? Volim te puno dušo, ali jednu stvar koju ću uvijek govoriti je to da to nisi trebala napraviti. To nije bio odgovor. To nikada nije odgovor!

... Jesi li ikada mislila od ljudima koje si ostavila? Ne mene, nego tvoje roditelje. Razoreni su. Tvoja mama jedva govori, a tvoj tata krivi sebe. Trebala si ostati dušo. I znam da je bilo jako teško i nepodnošljivo nekada, ali ipak, trebala si ostati. Nisi bila sama kao što si mislila, odgurivala si i ignorirala ljude koji su ti htjeli pomoći. Oni su htjeli pomoći Ari, a ti im nisi dozvolila. Volio bih da jesi, dušo. Nedostaješ mi toliko, i volim te puno. Volio bih da nisi napravila ovu pogrešku. Volim te dušo. Uvijek ću te voljeti. Tako mi je žao. Biti će mi žao cio moj život, vjeruj mi.''

Šmrknuo sam, i protrljao oči sa mojom slobodnom rukom kako sam pritisnuo 'pošalji' gumb.

Slanje glasovne nije uspješno.