Grlo mi se osušilo. Nisam znala kao da sada to prenesem Anti.
Trudna sam,zaboga.
Nasmijem se onoj doktorici te napustim njenu ordinaciju i krenem prema čekaonici.
Jedva sam se kretala jer sam znala da se sada moram suočiti sa Antom.
Kada sam ga vidjela kako sjedi u čekaonici,srce mi je stalo. Digao je glavu te pogledao prema meni,vidjelo se na njegovom licu da je zabrinut.
Progutam kneglu u grlu te dođem do njega.
Prije nego što sam išta rekla on je ustao te me upitao:
"Što je bilo? Što su ti rekli?" pogleda me dok sam ja u ruci gužvala papir na kojem se nalazio recept za lijekove
"Ovaj..Um. Moram ti reći nešto,ali ne ovdje." promrmljam te pogledam u njega. Nije me ništa više pitao,samo je kimnuo glavom.
Cijela vožnja do njegovog stana je bila u tišini. Nismo uopće pričali. On je vozio,a ja sam smišljala kako da mu kažem.
Je li ovo prebrzo?
Kada smo ušli u stan,on je samo pogledavao prema meni.
"Lea,plašiš me" govori te oboje sjedamo na trosjed
"Samo..ne želim da me zamrziš sada,samo želim da shvatiš" uzdahnem te govorim dok mi je glas drhtao
"Izgvori to,dovraga" rekao je glasnije a ja sam još jednom progutala kneglu
"Tr..trudna sam" nekako to ispljunem polako se okrećući prema njemu.
Samo da ovo dobro završi. Samo da me ne odbaci sada.
No,kada sam pogledala prema njemu osmijeh mu je bio od uha do uha.
"Upravo si me učinila najsretnijim čovjekom na svijetu" nasmije se te me zagrli
"Hvala ti" kažem osjećajući veliko olakšanje
"Zašto ti ne izgledaš sretno" Ante se odmakne od mene te me pogleda
"Mislila sam,ne znam. Da ga nećeš htjeti" uzdahnem
"Naravno da želim,pa to je nešto što veže nas dvoje. Zar bi te zaprosio da ne želim nekad rodiš naše dijete?" pogleda me a ja se nasmijem te pogledam u onaj prsten na ruci i shvatim da sam bespotrebno paničarila.
"Volim te" prošaptam te se približim još bliže k njemu te ga poljubim.
