Dok užurbano trčim prema ulazu u razred, znajući da debelo kasnim, razmišljam o tome kako želim vratiti svoju staru ljubav koju sam ostavila zbog svojih bezveznih hirova, misleći kako će mi biti bolje samoj.
Anaaa, sad nije vrijeme da razmišljaš o tome. Smiri se. - Govori mi unutarnji glas.
Opsujem u sebi i evo me ispred učionice. Pokucam par puta na vrata te zatim čujem profesoričin glas kako potvrđuje moj ulazak.
U razred ulazim kao rambo, sva znojna i uspuhana od trčanja.
"Oprostite što kasnim." Pokušavam biti ljubazna, ali ovih dana to mi baš i ne ide od ruke.
"Navikli smo. Sjedni." Odgovara poprilično ljutito. Uzvratim joj onaj sarkastičan smiješak te odlazim na mjesto, osječajući kako ljutito puše iza mene.
Sjedam kod svoje najbolje prijateljice Andree u zadnju klupu. Ona me također ljutito promatrala. Šta im je svima u zadnjih par dana?
-Bolje pitanje šta je s tobom u zadnjih par dana. - Opet se javlja unutarnji glas.
-Daj šuti više.- Odgovaram.
-Samo kažem.
"Zašto me tako svi gledate danas? Ko da sam ubila čovjeka." Nisam razumijela što se događa sa svima.
"Nekako se... Amm... Mijenjaš. Više te ne prepoznajem."
"Ne valjda? Ista sam... Ne vjerujem." Zar se stvarno mijenjam?
"Počni vjerovat i otvori te male okice za promijenu." Odgovara mi ljutito te ustaje i uzima knjige sa stola. Već je zvonilo za kraj sata. Bome sam pravo zakasnila.
Andrea mi je brzo nestala pred očima, po prvi put, nije me čekala da uzmem svoje stvari te da zajedno idemo do druge učionice. Nisam se imala snage ustati pa sam ostala još sjediti, sama u praznoj učionici. Duboko razmišljanje o mom ponašanju prekine zvono za početak sata. Ustajem te odlazim do dežurnog profesora za dozvolu da me pusti kući. Nisam više mogla podnjet ovu školu. Šugava je. Čekaj malo... Nikada nisam mrzila školu, zašto sada takvo mišljenje? Okej, više se ni sama neprepoznajem. Sada i sama počinjem shvaćat da se mijenjam. Mislim da je to moje ponašanje ipak sam dio mog odrastanja i da to svi trebaju proći. Na neki način postajem žena zapravo...
Nakon desetak minuta čekanja mame ispred škole, dojurila je pred školu kao šumaher, izlazeći iz auta ispitivajući me jesam li dobro... Kako ne bih... Samo malkice glumim. O Bože. Imam osjećaj kao da je vrag ušao u mene i sad vlada samnom, najviše mojim ponašanjem. Moram se uozbiljiti. Mislim da prelazim sve granice.
Do kraja dana izležavala sam se u svojoj sobi čitajući svoju najdražu knjigu, slušajući pjesme i pijući najdraži čaj... Sutra je subota pa ne trebam brinuti kada ću na spavanje. Mama je samo nekoliko puta ulazila u sobu da me pita kako sam i donosila nove ture čaja.
Inače moji roditelji su rastavljeni. Živim samo s mamom. Tata i ona su prekinuli kada sam ja još bila mala. Imam i šečernu bolest ili dijabetes od svoje četvrte godine. Nemojte se
čuditi ili me žaliti, navikla sam. Davanje "pikica" svakodnevno meni je kao pranje zubi, jednostavno mi je postala dnevna rutina ili navika.
Mislim da mi je za danas dosta knjiga i čajeva. Sad mi je ipak žao što nisam ostala u školi. Ili ipak nije. Ma ni sama ne znam više. Kao da je i bitno. Bilo pa prošlo. Ajmo dalje...
Nego da se ja vratim na početak. Spominjala sam bivšu ljubav. Bilo je to prije točno godinu i pol. Do tada nisam imala nikakvog dečka, nikakvu dužu vezu, sve je to bila kao neka igra. Zapravo, na neki način sam bila nedovoljno zrela za neku veću ljubav. Do tog dana. 14.svibnja2015. Bilo je to vrijeme spremanja za krizmu. Svetu potvrdu. Imala sam problem jer nisam mogla naći kumu. Nisam željela nekoga tko mi je već obitelj, a noćna mora je bila naći nekoga s kim ću se izvrsno slagati kao s budućom kumom. Na kraju, krizmana kuma mi je mama od dečka koji mi je bio prva dječja ljubav. Sigurno znate za one prve dječje ljubavi, zar ne? Imali smo deset godina. On i ja. Djeca. Nismo se vidjeli pet godina. I čim smo se ugledali, opet smo se zaljubili. Kao nekada. Ali sada malo snažnije. Sada malo ozbiljnije. Zapravo, voljeli smo se do boli. Do zvijezda pa natrag. Jednostavno, voljeli smo se kao što se u pravoj ljubavi osobe i vole.
