Kada bi mogla vratiti vrijeme, sve bi završilo drugačije. Zapravo, on i ja nikada ne bismo završili. Nastavili bi se voljeti do boli, grliti najjače, davati najslađe poljubce i stvarati osmjehe jedno drugome. Sada mi je jedino preostalo nadati se boljem sutra, nadati se da će se u mom životu pojaviti osoba koja će zamijeniti njega. Osobu koju nikada neću prestati voljeti. Osobu koje je moje tijelo zakopalo duboko u srce i sada nema nikakve šanse da ode iz njega. Osobu koju, i da želim, nikako ne mogu izbaciti iz svog života.
Vika mojih najboljih prijateljica prekida moje razmišljanje. Rukavom od svoje najdraže veste obrišem suze koje su se polako skupljale u mojim očima. Shvatim da je cigareta u mojim rukama polako pri kraju, uvlačim zadnji dim, bacam je na pod i gazim. Kada bi me sada netko pitao kako sam, samo bi pokazala prema opušku koji je mrtvo ležao na podu. Upravo se tako osjećam. Mrtvo. Slomljeno. Kao da fali dio mene. Kao da fali pola moga srca. I fali. Fali mi on. On je taj koji je moje srce.
"Ana, Ana... "-Začujem glas svoje najbolje prijateljice Andree.
"Pusti me, molim te. Želim biti sama."
"Profesor je rekao da odmah dođeš ili slijedi neopravdani, a mislim da ti samo to još fali."-Pokušala me nasmijati.
Sarkastično sam joj se osmjehnula iako mi nije bilo do ničega. Jedino što sam htjela je zavuči se u krevet svoje sobe i zaspati. Probuditi se kada će biti bolje vrijeme. Bolji ljudi. Iako znam da je to nemoguće.
Nezadaovoljno sam se vratila u učionicu, te dobila nekoliko zalušenih pogleda učenika, te ljutit pogled profesora.
"Oprostite, nije mi bilo dobro."-Pokušala sam zvučati jadno.
"Sjedni i šuti."-Sada vidim da je stvarno ljut.
Sjela sam na svoje mjesto, spustila glavu na ruke i pokušala zaboraviti na sve.
Napokon je došao kraj sata, ujedno i zadnjeg. Sloboda,bar do sutra. Dok sam teškim koracima išla prema kolodvoru, osjetim dobro poznat parfem, onaj kojeg sam ja nekad koristila. Podignem pogled, dobro poznato lice. Bila je to osoba koja je pokušavala petljati u moju vezu, vezu u kojoj sam bila toliko sretna. I naravno, nije joj uspjelo. Glupača👿. Poklonim joj onaj Sarkastičan osmijeh, okrenem glavu i prođem toliko ležerno da se sama sebi divim kako sam to uspjela. A zatim... Osjetim njenu ruku na svoj ramenu, prvo sam se dvoumila da li da se okrenem ili nastavim dalje, no znatiželja je pobijedila. Okrenem se da joj odbrusim a ona spomene njega.
"Čeka te na kolodvoru, sa nekom hmm... Poprilično zgodnom ženskom."
Svijet mi se srušio. Htjela sam joj bezobrazno odgovoriti no iz mojih usta više ni riječ nije mogla izaći. Ubrzam korak, da prije stignem na kolodvor. Zid nas je dijelio da se neše oči ponovo ugledaju. Duboko udahnem, zatvorim-otvorim oči, i ugledam ga. S njom. S mojom nekad najboljom prijateljicom. Grle se. Ona ima osmijeh kakav sam ja nekad imala. Zatim su me primijetili. Nasmijali mi se u facu i zagrlili još jače.
Klara, postala si moja noćna mora.
