Oči boje zalaska sunca

Otmica

Moje putovanje je počelo u mojoj devetnaestoj godini. Krenula sam na fakultet misleći da moj život ipak nije stvoren zanimljiviji od ostalih. Ubjedila sam sebe da sve što mi se natprirodno dešavalo od rođenja, nema nikakvog uticaja na ljudski život.
  Dan je bio dug i mračan. Kiša je padala i munje su sjevale na sve strane. Za razliku od drugih cura, u mom okruženju, nisam se plašila takvih stvari niti sam se krila od kiše.
Poslije časova sam se uputila kući ne prihvatajući poziv društva na kafu. Poznavala sam mnogo ljudi i jako sam društvena osoba, ali nisam imala nikoga ko ima pogled na svijet kao ja pa tako da nikoga nisam smatrala najboljim prijateljem.
Tokom djetinjstva sam imala jednu drugaricu. Sa mnom je bila od drugog osnovne sve do drugog srednje. Već tada smo se počele udaljavati. Nisam se ljutila na nju. Bila sam u problemima velikim i vjerovatno bih i ja samu sebe udaljila. Pokušale smo da popravimo i uspjele smo se vratiti ali nedugo poslije ona je pronašla novu drugaricu. To više nije bila Nikolina koju sam poznavala. Možda se promjenila, a možda je samo uspjela da bude svoja. Ne znam i ne želim da razmišljam o tome. Uglavnom samo njoj sam vjerovala i mogla sve da ispričam, a sada nemam nikoga. Ona ide svojim putem a ja svojim.
Taj dan je sve promjenio. Autobus mi je kasnio, pa sam morala sat vremena duže da čekam. Zvala sam roditelje,  kako bi ih uvjerila da je sve u redu, ali niko se nije javljao. Kada sam stigla kući zateklo me strahovito iznenađenje. Vrata su bila otvorena sto nije bilo toliko čudno, ali tišina koja se širila kroz čitavo selo me zabrinula. Ušla sam u kuću ne dozivajući nikoga. Bila je prazna. Pronašla sam telefone mame, tate i sestre. Imali su neotvorene poruke. Otvorila sam ih i u svakoj je pisalo isto:"Drago mi je da si se odlučila da me zaboraviš, ali ne možeš me zaboraviti kada svako veče gledaš u zalazak sunca. Znam da si shvatila ko ti je uzeo porodicu. Sada ćeš dobiti ono sto si željela." Bacila sam se zabrinuto na krevet i počela da razmišljam. Nisam plakala, nisam histerisala, samo sam mirno legla i razmislila. "Kako ću da ih vratim?" Znam šta je on, ali ne znam ko je i gdje je?! Ustala sam i otišla do garaže. Izvukla sam očev Harley Davidson na pločnik ispred i spustila nožicu. Malo sam se udaljila od njega i čučnula. Zavibrirao je telefon. Podigla sam se i rukom izvadila sva tri telefona da provjerim na koji je stigla poruka. To je bio sestrin telefon. Isti broj je poslao:"Samo hodaj u "Baksuz doba" i zlo ćeš pronaći svugdje!" Nisam puno razmišljala. Otrčala sam u garažu i donijela svu opremu da provjerim ispravnost motora. Pošto nemam brata tata me svemu naučio, a jedna od prvih i glavnih stvari je popravka motora. Skoro sve je bilo ispravno. Auspuh je bio probušen pa sam ga zavarila. Prljava od ulja sam se podigla i pogledala motor. "Prljav je.":izgovorila sam tiho, samo za sebe. Oprala sam ga i stala ponovo da ga pogledam. Sjajne ručke sa kožnim završecima za dlanove i mat crna boja sa tamno ljubičastim odsjajem i sloganom Harley Davidson-a na tijelu su stvarale nezaboravan miks. Savršenstvo!
Utrčala sam u kuću uzela kožni ruksak i platnenu crnu torbu za puta. Ubacila što sam mogla više pantolona i majica kao i sve potrebno za higijenu. Na sebe sam obukla kožne pantalone sa teksas detaljima i istu takvu jaknu i tamno plavu majicu Avenged sevenfold-a. Stala sa pored radnog stola i iz ladice na skrivenom mjestu izvukla nekoliko hiljada eura. Našla sam nešto para i kod mojih roditelja, zaključala kuću i došla do motora.
Uzbuđivala me pomisao na putovanje. Napokon dobijam što želim. Sjedam i brzo dolazim na izlaz iz Sumbulovca. Mjesto u kom sam se rodila, odrasla i doživjela značajne stvari. U duši, sa malo tuge, se pozdravljam sa ovim prelijepim mirisom livadskog cvijeća i beskrajnih šuma borovine. Proljećni vjetar je jedini prijatelj koji me pozdravlja i želi mi sreću, uz miris meda iz obližnjih košnica, dok je čitavo selo skriveno iza prozora i gleda kada ću da odem. Ne krivim ih. Oni su vidjeli sta se desilo. Mogu samo da pretpostavljam kako je to za ljude koji žive u zabludi da su ljudska bića moćnija od svega. Sada tek znaju koliko su bili u krivu. Pretpostavljaju da trebam da odem da bi se sve vratilo na staro. Nadam se da će se njihovi životi popraviti, ali nekako imam osjećaj da će doći još neko kao ja. Teško je pobjeći od istine. Ali sada je moje putovanje i Bog jedino što me tjera dalje. Nema suza dok ne pronađem sestru i roditelje, i dok ih ne vratim na porodično ognjište.