Karta ljubavi

Uvod

Kad netko pogleda na moj život, mogao bi reći da imam sve.

Ova žena ima sve u životu.

Ona je voljena, prihvaćena.

Jesam li? Ili je sve to samo varka? Savršen zaručnik. Posao također. Izgled i način života nedvojbeno savršen. Ova žena je samouvjerena u sebe i sigurna da je na pravome mjestu u pravo vrijeme. Ništa je neće zaustaviti, ona može sve postići.

Ne.

To je ustvari varka. Tako sam se prevarila u tom razmišljanju.

Kad-tad stigne jedan maleni djelić sekunde u kojem svakoga od nas preplave osjećaju. Oni za koje misliš da više ne postoje. Ustvari, znaš da postoje ali ih sakriješ negdje duboko u sebi i ne dopustiš im da zaplivaju prema površini.

Ima to nešto što me je vraćalo u prošlosti i govorilo mi da zapravo nemam ništa.

Prava istina je ustvari da bez njega i nemam ništa. Moj život bez njega je nula.

Jedan susret, jedna poruka, jedan pogled i osjećaj je smjesta zaplivao prema površini. Moje srce ne može pobijediti moj mozak. Srce odlučuje koga voliš i bez koga ne možeš disati.

Čitav život imala sam jedan cilj. Ostvarila sam sve što sam poželjela, to je trebalo biti dovoljno ali nikada ustvari nije bilo. Godinama nisam vjerovala svojem srcu, u sebe, njega. Vjerovala sam u neke druge snove koji su bili krivi. U krivu kartu, onu kartu ljubavi.

Sebične odluke su me dovele do ovoga ovdje.

Na peronu tri sjedim i čekam. Kiša plače zajedno sa mnom. Još jedan dokaz koliko sam neispravnih odluka donijela. Čekam vlak koji bi me odveo u prošlost, ali on ne dolazi. Ima samo jedan, a to je onaj prema budućnosti za koji ne znam da li me može odvesti na pravo odredište.

Ovdje, gdje čujem samo kapi kiše potpuno sam sama na stanici vlaka. Nema nikoga oko mene, samo ja i moja tuga. Na trenutak, samo na jedan trenutak da barem njega ugledam to mi je želja, da mu čujem glas i kako mi šapuće ime dok me grli svojim rukama. Nije mi hladno sjediti dok mi se odjeća natapa od kiše, ne, hladno mi je bez njegovog zagrljaja.

Sve bih dala da ga mogu ponovno imati.