Ljubav iz sjenke..

1."Oluja"

                                      1. maj 2016.
                                                23:50
Zatvaram vrata, polako i pažljivo, ne želeći da svojom škripom probude druge ukućane koji su zaspali.

Prilazim svom krevetu i zatvaram oči. Pokušavam uhvatiti zvuk grana napolju koje vjetar lomi svojim snažnim rukama i šuškanja lišća koje skida sa drveća i razbacuje po dvorištu.

Veoma neobično vrijeme za ovo doba godine.

Zazvorenih očiju i dalje slušam grane dok jauču u neuspjelim pokušajima da se otmu kandžama oluje.

Izgleda da nisam jedina kojoj je teško večeras.

Koliko god neko živio u koži koja zapravo nije njegova već odrijeta sa tijela osobe koja želi biti, neke zamišljene u svojoj glavi, ne može, a isto tako ne može ni sakriti pravog sebe.

Koliko god se pretvarao i glumio, njegovo pravo "ja" će u znak pobune uvijek štrčati i iskakati.
Možda uspijeva da se sakrije od spoljnog svijeta, nekada čak i od sebe samog, ali to ne znači da ne postoji.

Sve što je potrebno da se ono što stvarno jesmo primjeti jeste osoba kojoj je dovoljno stalo. Neko ko će nas upoznati zato što želi da nas upozna i doprijeti do tuge iza svakog osmijeha kojim zračimo.
Taj, naizgled iskren osmijeh zasija samo onima koje ne interesuje njegov razlog pojavljivanja, ali toj osobi ne.
Ko je ta osoba? Majka, prijatelj, ljubav našeg života, stranac koji i nije tako stran?

Postoje oni ljudi koji žele da ih neko upozna, guše se u pokušajima da se nametnu nekome ko je već stekao drugačije, pogrešno mišljenje o njima, ali jednostavno ne uspijeva. Ne mogu pravog sebe pokazati u svijetlu u kakvom žele.

Postoje i oni koji će uraditi sve što je do njih da se to nikada ne desi i koji će potiskivati svoju ličnost i htjeti da zaborave njeno postojanje.  Dovoljni su sami sebi zajedno sa laži koja ih je progutala.

Ima i onih osoba koje se plaše upoznavanja. Pravog upoznavanja. Potajno to žele, usamljeni su i potreban im je neko, ali znaju da na taj način isti taj neko može da upravlja njihovim krhkim osjećanjima, a svakako ne žele biti povrijeđeni. Takvi su vjerovatno već okusili gorak ukus poraza.

Elem, ima ličnosti čiji život neko, koga možda smatraju a možda i ne bliskim, čita kao knjigu, a on toga nije ni svjestan.

A ja? Šta sam ja? Gdje se ja uklapam tu? Gdje se ja uklapam bilo gdje?

Ne znam ni ja odgovore na pitanja koja mi neprestano popunjavaju prostor u glavi.
Valjda je odgovor jednostavan koliko i misteriozan: nigdje.

Ja, zapravo, i nemam svoju ličnost. Nisam ono što se da vidjeti na prvi pogled, ali kad to sklonim, ne ostaje mi ništa. Odavno lutam ulicama svoga uma, gdje je oluja kakva je sada napolju, žudeći za odgovorom na pitanje "Ko sam ja?".
To neću saznati sve dok ne budem slobodna da istražim i zavirim u sebe, ili stvorim sebe.

Ko je Renata Ilić?
Srećno zaljubljena 20-godišnjakinja, vesele pojave,svilenkastog glasa i guste plave kose? Djevojka koja ima život kakav bi svako poželio? Živi sa dečkom iz snova svake žene, znate, onog kojeg ste, kao male, zamišljale da stoji pored vas na ceremoniji vjenčanja dok izgovarate "da".
Život joj je ispunjen, prijatan, miran, bajkovit.

To bi rekli ljudi koji me ne poznaju a prisutni su u mom životu, ili, bolje da kažem: svi.

Šta bih ja rekla? Ne znam. Jedino što je sigurno jeste da je moj život potpuna suprotnost onoga kako izgleda i kako ga predstavljam. Kako moram da ga predstavljam.

Znam da nisam srećna i da ne pamtim kako je to kada ti osmijeh zatreperi usnama a da iza njega ne leži nepregledno crnilo patnje i boli. Kako je to nasmijati se, a ne vrisnuti iznutra? Ne osjetiti kako te bol siječe i ubija?

Ne znam.

A čudno je to, što mene niko ne poznaje, a ja poznajem stotine ljudi. Ne zato što me to zanima i što želim, već zato što nesvjesno obraćam pažnju.

Pažnja..

Pogledom šaram plafon, širom otvorenih zelenih očiju. Moj vrat nježno ljube, malo rascvjetali krajevi moje bujne plave kose, koje nervozno pomjerim odatle.

Misli, uši i pogled mi se ponovo usresrede na, sada već pjesmu vjetra koji duva toliko jako, da imam osjećaj da će odnijeti cijelu kuću zajedno sa mnom. Vidim par suza tamnih oblaka koji su obrglili nebo, kako klize niz staklo moga prozora. Vidim nešto u njima. Možda jeste blesavo, ali i iz njih se vidi umor dok se teškim nogama protežu staklom.

Vjerovatno bi mi to bio spas. Da nestanem odavde, ali ne mogu. U vidu lišća koje se transportuje na neko drugo mjesto ili kapljica koje se osuše. Želim da vidim nešto više od života, ali ni to ne mogu. Preda mnom je samo magla i velika rupa, tamne crne boje ispunjena patnjom i prazninom. To sam ja, praznina.

Zdravo. Nadam se lijepom druženju i iskustvu, ovdje na wattpad-u. Sa tobom, ti što čitaš. Prvi put ovdje pišem i voljela bih da ostaviš svoje mišljenje o ovome što si do sada pročitao/la u komentaru i obraduješ me njime😋💕