Trebalo je puno vremena da se soba ugrije.
Na stolici je sjedjela djevojka,blijeda,sa jednim crvenim pečatom na licu,umotana u cebe pokusavala je da pjevusi pjesmu koja je tih dana bila na njenom repertoaru. Vatra nije htjela da se rasplamti kao što bi trebalo,nije bila baš profesionalac u loženju vatre, za to je trebalo imati vještinu, ona nije imala vještinu a i navikla je na hladnoću,nije mogla da izađe napolje,bila je previše lijena za to...
Soba se polako zagrijavala ali sve je išlo sporo jer zidovi su hladni,niko nije bio tu da ih grije,a kada se u nekoj kući izgubi toplina zidova treba dugo vremena ponovo ugrijati je.. Ona je bila kao ta soba,hladna,niko nije imao vještinu da rasplamsa plamen u njoj dugo,nije za nju trebala velika vještina,znala je čak i dobrog ložača ali on je imao previše posla,radio je samo kod onih gdje je vatra trebala da se kratko loži jer se tek ugasila,on je podpaljivo vatre,a njeni zidovi su se ishladili a on nije imao vremena da ponovo grije sve prostorije, nije imo vremena ni strpljenja grijati ispocetka sve, moglo se i razumjeti, lakše je obaviti posao koji je već upola gotov nego tako mučan,a i ne samo to,znao je da ako njen plamen potpali kad se dovoljno ugrije neće moći izaći iz nje,ostaće tu i oboje će izgoreti,zajedno...
Tako da je ostala hladna u hladnoj sobi a i nije joj bila potrebna vatra jer već je bila i zaboravila kako izgleda toplota i prava vatra..
