Zar nismo svi poželjeli nakad, da umremo, da nestanemo sa zemaljske kugle, jednostavno, da nas nema i da se konačno riješimo svih muka ? Mislim da svima nekad dođe taj očajnički osjećaj. A kasnije, kad sve prođe, žalimo jer smo to i pomislili, jer nam je sada lijepo. Pa, taj osjećaj nam se opet vrati... Ma koji je smisao života ? Nekad smo sretni, a nekad umiremo od tuge. Nije li tako svima? Želila bih da imam dečka, ili neku osobu, kojoj mogu sve reći, uvijek će biti tu za mene, i u teškim situacijama že me čvrsto primiti za ruku i zagrliti, blago mepoljubiit u čelo, i opet mi vratiti osmijeh na lice. Ja svaku noć pred spavanje zamišljam, o svom princu na bijelom konju, a obično dođe konj na princu, zamišljam život kao u bajkama, sve je savršeno, život mi je lijep, svi oko mene su zajedno sa mnom sretni ..... i onda se trgnem, dotakne me surova stvarnost, i shvatim, kako su svi oko mene sretni, dijele ljubav sa nekim, drže se za ruke sa nekim i tako šetaju ulicama... A ja ? Ja sam izuzetak koji nikad neće naći savršenu osobu za sebe, već će samo zamišljati savršen život, i onda će se trgnuti iz prelijepog, svijetlog sna, i vidjeti oko sebe surovu, tamnu realnost ...
