Hel
Zagledam se u vrata putničkog vagona i pokušam zamisliti svoj novi život.
Vidim samo crnu prazninu kaja najvjerojatnije označava moju budućnost, vidim tugu bez premca, suze, jad a najgore od svega toga je ono što ne vidim... ne vidim sebe. Ne vidim se kakva sam nekad bila u ovom gradu, ne vidim glasnu smeđokosu djevojku koju su svi znali, kojoj su se svi divili. Koju su, koju su svi voljeli. U ovom sam gradu doživjela najljepše trenutke svog života, tu sam znala kako je tu biti voljen i kako se je osjećati sigurno. Ali sve dobro završi. Tako se je i moj život završio. Moje je sunce izgubilo svoj sjaj, boju, jednostavno se ugaslio. Ustupilo je mjesto. Svi su uvijek govorili tami i oluji. Oluji koja uništava sve pred sobom, koja ne pita što si ili tko si. Koja uništava živote ne mareći koliko će boli nanjeti. Mene je ta oluja uništila, iz mene je izsisala svu životnu radost, izsisala je sam život i uništila me. Nisam se slomila, bar ne do kraja. Da sam borac, pa sam se borila. Borila sam se protiv tuge, očaja, depresije, borila sam se protiv same sebe, borila sam se od osjećaja praznine. I u tom trenu se sjetim zašto se vraćam u London. Opet ću živjeti ovdje da pokažem onima koji su mislili da je samnom gotovo da sam jača nego ikad, onima koji su mislili da su mi izbrisali smješak s lica njima ću se smijati do kraja života, onima koji su mislili da sam ostala sama pokazat ću da uz sebe imam osobe koje me nisu napuštale kad mi je bilo najteže, a onima koji su mislili da ću poludjeti.. Eh, pa nije da sam prije bila baš najnormalinija. Tada se htjela, ne htjela sjetim svih gluposti koje smo ja i Lolly izvodile. Sjećam se kao da je jučer bilo kada smo u 7. razredu markirale s nastave da bismo pokušale nabaviti drogu, da bismo njezinom bratu dokazale da nismo klinke. Otišle smo do dečka za kojeg smo bile sigurne da se drogira i rekle mu da nam da nešto za 10 funti. On nam je rekao da ne pristaje na ništa manje od 20, pa smo tako ostale bez džeparca. I dao nam je neki bijeli prah, ali se kasnije ispostavilo da je to usitnjeni šećer. Njezin brat je poludio kad je to čuo, tada sam Lolly prvi put vidjela uplakanu. Opet mi se u glavu uvuku crne misli. Lolly nisam vidjela od onoga dana, kad sam ostala bez osoba koje sam najviše voljela. Ali taj događaj nije bio razlog zašto njezin osmjeh više nikad nisam vidjela. Vlak staje. Evo me Waterloo, evo me Londone, evo me dome.
Hope
Oduvijek volim ovu stanicu, volim gledati osmjehe na ljudima koji kreću na put u neku daleku zemlju, koji se vraćaju ljubljenim osobama, koji se vraćaju kući. Volim primjećivati čvrste zagrljaje, ukradene poljubce, pa čak i suze. Obožavam ovu euforičnu gužvu koja te mami da sjedneš na vlak i odeš nekamo daleko. U neku nepoznatu zemlju, da vidiš prastare piramide, Azurno more, grad ljubavi, kanale Venecije, hladnoću Sibira... Oh zaboga miloga, Hope priberi se. Ta stara si ti već za to, imaš unuku za koju se trebaš brinuti. Kad smo već kod Helene, ta di je ona? Vlak iz Glasgowa je stigao prije par minuta, nije valjda da me ne može pronaći, a lijepo sam joj rekla da ću biti kraj stepenica. U tom trenu se u mene zaleti niska osoba guste smeđe kose i zagrli me tako jako da se počnem gušiti. Ali bez obzira na to ja ju zagrlim još jače, jer prepoznajem taj izrazito jak parfem, Glamour Chic, koji ona zimi uvijek koristi. Sjećam se mirisa njene kose, naranča i maslina, ali najviše od svega prepoznajem taj osmjeh. Osmijeh koji jednostavno osvijetli cijelu sobu, koji izražava njenu osobnost, ali tad mi pogled padne na njene plave oči, idetnične mojima. Tamno- kraljevski plave, duboke kao ponor bez dna.Tada se napokon odvojimo, a ja joj krenem reći da mi je izrazito drago što ju vidim, ali ona me pretekne.
- "Joj bakice, znam da ti je drago što me vidiš, i sve to. I znam da dobro izgledam, kao i ti. Znam da sam narasla u ove dvije godine i sve to. Ali Hope nećeš mi vjerovati kad ti kažem da oni Škoti imaju apsolutno grozan čaj. Oni ti piju samu kavu, i to onu gorku. Znaš onu koju ja mrzim. Tako da prvo što želim učiniti ovdje je popiti jednu šalicu dobrog čaja od cimeta."-
Znam da se osmjehujem kao zaljubljena klinka, ali ovu djevojku nisam vidjela jako dugo, i nedostajala mi je da je to strašno. Tada se još više osmjiehnem jer primjećujem da još uvjek priča 100 na sat. -"Dobro dušice, popit ćemo taj tvoj čaj a onda idemo kući, jer sam sigurna da si iscrpljena."
Ovo je prvi dio ove priče i znam da nije ništa posebno, ali prvi djelovi su uvijek takvi. Zahvaljujem svim ljudima koji ovo čitaju i zamolila bi ih da komentiraju moju priču, jer svakom piscu godi pohvala ali i dobra kritika. Voli vas Lara.
