Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
.Odrastanje.
Proživljavamo ga cijeli život. Svaki sat,svaku minutu, svaku sekundu. To je nešto što je uvijek uz nas i ne možemo ga se riješiti kolko god mi to htjeli. Upozoravaju nas na tu riječ; kažu: "Živi dok si mlad." ali čemu sve to? Kad se rađamo da bismo živjeli, a živimo da bismo umrli. Zato čemu sve to? Čemu sve brige, problemi jer na kraju dana ništa od toga nije bitno.
Dok smo bili djeca, igrali se u pijesku i blatu promatrajući roditelje, starije osobe s nekim sjajem u očima i toplinom oko srca govoreći:
"Ja ću jednog dana biti kao moj tata." "Kad budem išla na posao, nositi ću štikle kao moja mama i izgledati savršeno."
I još mnogo stvari, koje su se bazirale da želimo odrasti, prestati biti djeca i ući u svijet problema. Sve te brige počinju u našoj sedmoj godini života, kada krećemo u školu. Odrasli polako počinju vršiti pritisak na nas i tada krene kajanje za slobodom; za djetinjstvom.
Kao odrasli ljudi, gubimo slobodu. Lanci puni problema i brige se motaju oko nas sve dok nas potpuno ne obuzmu. Što bi sve dali kada bi ostavili posao, zaboravili na brige i otišli negdje daleko bez ičega na našem umu. Ovako , budimo se ujutro rano s mislima što sve nismo napravili, idemo na posao s brigom da li će šef biti ljut ako nas promet zadrži. Nakon napornog dana dolazimo kući mrtvi umorni, pojedemo brzu hranu koju smo pokupili usput i onda u krevet koji se tada čini kao da je od oblaka. Sutra opet sve ispočetka.
Koji je onda smisao života ako svatko nekim upravlja? Kako bi se onda trebalo živijeti dok smo mladi ako bi se u tom dobu našeg života opet treba učiti i pripremati za posao koji nas čeka nako naših dvadesetih. Nema smisla.
Šest mjeseci nakon još uvijek me događanja od prije proganjaju u snu, vrištanje za koje sam mislila da nikad neće prestati, suze koje nisu napustile moje obraze cijelo to vrijeme, njeno lice kada sam otvorila oči koje je bilo puno krvi i preplavljeno posjekotinama, mrak koji je obuzimao auto i šumu u kojoj smo se nalazili, kako se ništa nije čulo osim mojih teških udisaja u borbi za zrak. Ne mogu izbaciti iz glave razgovor prije svega toga, kako smo se smijale zajedno, kako sam ja bila užasno umorna i jedva sam mogla gledati dok je ona tako bila uzbuđena oko godišnjice s Dylanom koju je doživjela u bolnici. Kako se sve prije toga činilo tako normalno, opušteno i sretno; ali sudbina se uvijek nepozvano pojavi i sve poremeti.
Tješi me činjenica da još ima nade, da iako leži već šest mjeseci u toj odvratnoj bolnici na bijelom krevetu i ispeglanim plahtama da će otvoriti oči i opet se smijati, da ćemo opet zajedno se družiti kao i od malena, zajedno ići u školu gdje bi nas Dylan svako jutro dočekao ispred i obje zagrlio a nju i poljubio. Onaj osmijeh koji bi svako jutro imao nacrtan na licu dok bi nas gledao kako mu prilazimo, nestao je. Otišao je skupa s njegovom voljom za životom. Prestao je ići u školu zbog depresije koja ga je zadesila i sve je nestalo, zbog neprospavanih noći, zbog istraživanja tko je bio u autu s njom i tko je uzrokovao nesreću. Razgovori,smijeh,zagrljaji,poljupci; sve je otišlo kao da ih nikada nije ni bilo. Imam osjećaj što ona duže leži u bolnici da gubim polovicu sebe, kao da polako blijedi iz mene kao što i ona blijedi svakim danom sve više. Nije to zaslužila, to sam trebala biti ja; ja koja sam vozila prokleto auto i koja sam izgubila kontrolu nad njim nakon što nas je neki gad udario kojeg još nisu pronašli. Kako bi? Isle smo starom cestom; 'prečicom' kojom je ona htjela ići. Na toj cesti nema nikakvih objekata, teško da uopće ima i auta . Na kraju svega. Nije to zaslužila.
Ja, odvratna osoba uspaničila sam se i pobjegla; kao najveća kukavica ostavila sam svoju najbolju prijateljicu koju znam od vrtića da trune u tom prokletom autu. Čim sam otvorila oči i vidjela gdje se nalazim izašla sam van što brže što sam mogla i trčala, usred noći , bez ikakvog svijetla po šumi sve dok nisam došla do ceste i pješaćila sve dok jedno auto nije došlo i pokupilo me. Izgovor za to je bio još gori; kampirala sam. Svi misle da sam bila kući i kad su ju pronašli ja sam odmah odjurila do bolnice kao najpravednija, kao da se ništa nije desilo. . Zapravo sam hodala po hladnoj cesti podrapane odjeće koja je tako završila jer sam 'pala' niz brdo, sa namočenim licem punim suza. Da li bi to najbolja prijateljica napravila? To nebi napravio ni prokleti stranac koji prolazi onuda. Ne zaslužujem ni živjeti.
Njene roditelje nisam mogla pogledati u oči, bolnica je postala kao moj drugi dom. Dolazila sam tamo svaki dan provodeći sate i sate moleći se da se probudi i kajajući se za sve što sam prokleto napravila i prešutjela. Moja mama je mislila da polako ludim i bila jako zabrinuta za mene, pravila sam se kao da je tamo,prepričavajući joj dan, što se događa u školi i s čim nas trenutno muče u klupama; ali nikad nisam dobila odgovor od nje. Četiri mjeseca svaki dan kada bih došla tamo bi sjedio Dylan sa suznim očima bespomoćno gledajući u nju koja je svakim danom sve više blijedila i polako nestajala. Ostala tri mjeseca nije bio ovdje, kao da je i on nestao u potpunosti . Zato sam i ja odlučila nestati, odseliti se u potpuno drugi grad gdje me niko neće znati osim mojih roditelja i sestre i gdje ću moći započeti novi život. Gdje ćemo svi mi, moći započeti novi život.
Duboko sam udahnula kad sam prošla autom pored žute table na kojoj je debelim crnim slovima pisalo 'Ashburn' . Gradić gdje napokon nebi trebalo biti nikakvih problema.
Sa strane ceste su se nalazila visoka drveća koje su kako sam više ulazila u grad polagano nestajala i sve više i više auta se pojavljivalo. Na cestama nije bilo toliko ljudi kao što sam navikla u Los Angelesu, tu je sve puno mirnije i to mi se jako sviđa. Nikad pretjerano nisam voljela Los Angeles, uvijek bi obožavala kad bismo išli na odmor kod rođaka u jedan manji gradić oko 200 kilometara od Los Angelesa.
Sparkirala sam bordo auto na parkiralište mog novog doma i izašla van uputivši se prema prtljažniku..
