Pod usnulim nebom

1.

Navikla sam već na to da me baka promatra s fotografije. Činila je to često, strateški smještena na polici čiji se odraz jasno vidio u ogledalu. Ujak je uvijek bio negdje u pozadini i gledao u daljinu, pogled mu se gubio na zamućenom afričkom horizontu. Ta je fotografija zračila takvom toplinom, preplavile su je nijanse i izvedenice crvene boje. I bile su tako nježne i bliske.

Tisuće i tisuće kilometara na sjeveru opet je kišilo. Poppewall je u ovo doba godine bio užasno mokar, gusta zavjesa neprestano se spuštala između mog prozora i vanjskog svijeta. Nemojte me krivo shvatiti, oduvijek sam voljela kišu, ono sivilo koje priroda poprimi kad nebo odjene svoje čupavo sivo ruho.
Samo što nisam voljela kišu u ponedjeljak u sedam sati ujutro, još k tome nisam čula alarm.

Hodala sam kroz školu u polumagli svijesti i razmišljala o tome kako sam ipak trebala reći tati da mi brzo spremi jednu kavu. Mojem je tijelu nakon cjelonoćnog učenja bila izrazito potrebna snažna doza kofeina. Bez mlijeka. Netko me zaskočio s leđa i čvrsto me obujmio tankim rukama. Zateturala sam te ljutito puhnula preklinjući nebesa da zadržim ravnotežu.

"Molim te, nemoj", prostenjala sam i izvukla se iz zagrljaja. Duboko sam udahnula i leđima se naslonila na obližnji zid.

Poppy Lynch, riđokosa djevojka pjegavog lica i sitnih smeđih očiju zbunjeno me pogledala te se naslonila pored mene. Panično sam gledala na sat. Kemija nam je počinjala za dvije minute, a još smo uvijek bile na skroz drugom kraju hodnika.

Srednja škola u Poppewallu bila je jedna od novije izgrađenih na našem području. Visoka, dugačka bijela zgrada vječni je mirisala na kredu i klor. Sve su učionice bile orijentirane u smjeru juga ili jugozapada te smo čitavu godinu imali koliko-toliko prirodne svjetlosti. Hodnici su, pak, bili sasvim druga priča. Hladni, okrenuti suprotno od smjera sunca i do vrha ispunjeni fluorescentnom svjetlošću. Njihova me neprirodnost gušila. Odmah nakon smrada znoja koji se kovitlao iza svake malo veće grupe ljudi.
Kad kažem malo veće mislim na one s četiri i više članova.

"Loše si volje." Bila je to tako smirena izjava. Iz njenih je usta zvučala tako jasno, prirodno i daleko. Kao zaključak nekog logičkog suda. Tako kako jest.

Kimnula sam. Čitavu sam noć provela nad knjigom s leđima poput jednogrbe deve, a velike količine kave bile su mi trajno društvo. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da se zanesem, što sam previše pažnje usmjerila prema ispitima iz geografije i biologije koji su bili iza mene. Što sam si dopustila to da se makar na samo jednu noć pretvorim u kampanjca i sama sebi iskopam ponor u koji ću vrlo vjerojatno svakog trenutka propasti.
Tata mi je rekao da se previše brinem, da svijet nije u mojim knjigama. Bilo je to prošli tjedan. Točno se sijećam kako je sjedio za našim okruglim drvenim stolom u kuhinji. Pred sobom je imao najnoviji primjerak National Geographica, veliku šalicu do vrha ispunjenu čajem od šumskog voća na kojoj je debeljuškastim slovima pisalo Moj je tata superjunak. Sama pomisao na sliku njega kako mu svijetla kosa neukroćeno pruža vlasti na sve strane s tamnim podočnjacima, a sve to začinjeno prugastom crveno-zelenim pidžamom izmamila mi je osmijeh na lice.

"Da." Ta kratka riječ prešla mi je preko usana samo kako Poppyno pitanje ne bi ostalo visjeti u zraku. Rukom sam prošla kroz kosu kako bih makla uvojke s lica, još sam jednom duboko udahnula i izdahnula te odvojila leđa od zida.
"Daj idemo. Lewis će nas razapeti ako ne dođemo na vrijeme."

Ušle smo u učionicu minutu prije zvona. Prozorska su stakla bila zamagljena, niz transparentnu su se površinu spuštale sitne, snažne kapi hladne tekućine ispunjene melankolijom. Prirodna je svjetlost puzala uz prozorske kapke prekrivene osušenim žvakačim gumama i tijekom godina ispisane raznim pogrdnim riječima.
U drugom redu od zida sjedio je Howard Newell. Bio je to mladić izduženog, ispijenog i bolesno blijedog lica. Jagodice su mu bile uske, kosa boje kestena vječno zalizana, a nos mu je bio poput krumpira. Upravo je Howard bio taj koji mi je dao nadimak Banana. Imali smo dvanaest godina i gadno smo se posvađali oko toga čija je kemijska koju je Alan James pronašao na podu.
U jednom je trenutku rekao da nema šanse da bi jedna Banana mogla posjedovati nešto jer su Banane siromašne.
Još se uvijek tako jasno sijećam tog osjećaja. Svi su se moji osjećaji rasipali na sve strane kao što to bude s kulom od karata.
A drugi su se smijali.