Znaš ono kad nešto, recimo, učiš, sam si u kući, potpuni je mir, ali ti stalno oko glave leti neka luda muha? E, i ja znam. Onda sigurno znaš kako su to iritantni trenuci u životu. Kad ti učiš, a ona leti.
Naravno, sve je to u redu ako si flegmatik. Zaboli te onda i za život i za muhu. Međutim, ja sam jedan od onih nervoznih kojima svaka mušica smeta. A kako mi onda pak ne bi smetala velika muha.
Naravno, nećeš se ustati odmah, 'smirit će se ona', misliš si ti, i tako izdržiš, ne znam, deset minuta, dvadeset. A onda... onda postaje opako. Tlak ti se diže, a muha ne prestaje letjeti. Namjerno. Da te isprovocira.
Onda dolazi taj trenutak. Kad ustaneš i duboko udahneš. Gledaš u muhu. Izvana savršeno miran, ali iznutra savršeno iznerviran. I znaš da je vrijeme za rat. Odlaziš do sobe po svoju muhomlatilicu. Muhomlatilice nema.
Odlaziš do druge sobe. Nema je ni tamo. Užurbanim korakom prolaziš sve sobe u kući. Nigdje nema muhomlatilice.
Tražiš je idućih deset minuta i shvatiš da očito nemaš muhomlatilicu u kući. Miriš se sa sudbinom i sjedaš natrag za stolac. Nastavljaš učiti.
Muha nastavlja, sretna što je dobila bitku. Leti još glasnije i još bliže tvojim ušima. Leti u krugovima, točno oko tvoje glave. Uhvatila je ritam, zamislila si je konkretnu kružnu putanju (pomalo baca na oval) i pleše u neujednačenom ritmu i dinamici. Malo brže - malo sporije, malo glasnije - malo tiše.
Shvaćaš da ovako jednostavno ne ide. Uzimaš prvi predmet koji nalaziš na stolu kraj sebe. Indeks, kojem bi sve rubrike bile pune da nisi pustio taj jedan predmet za jesenski rok. Nakratko mrziš sam sebe zbog odgode tog ispita, ali ubrzo zaboravljaš na to jer si skoncentriran na krajnji cilj današnjega dana. Na smaknuće male, bespomoćne muhe. Koja terorizira i ometa jednog od najvećih umova budućnosti.
Shvaćaš da je najbolje pričekati da se muha zaustavi na nekakvoj pogodnoj površini, međutim, čekaš i čekaš, ali muha jednostavno ne staje letjeti. Vrti se u krug brže i bolje nego ikad. Zalaufala se, sad vjerojatno uopće ni ne kontrolira kuda ide, samo je inercija vodi.
Proučavaš njezinu putanju sa spremnim indeksom u ruci i odlučuješ je pokušati kresnuti u letu. Zamahuješ – jednom, dvaput, triput. Promašuješ svaki put. Da bi sve bilo gore, muhi se budi svijest o tvojim namjerama te bezobrazno mijenja putanju, koja ovoga puta obuhvaća, dakako, još veći prostor, a i sadrži pokoju 'osmicu' u letu. Čisto da te malo zbuni.
Gledaš u taj bijedan indeks u svojoj ruci i shvaćaš kako njegova površina jednostavno nije dostatna da pokupi muhu u letu. Odlažeš indeks natrag na stol i krećeš u potragu za boljim i efikasnijim predmetom. Nalaziš naizgled idealan predmet za svoj naum: plastificirani A4 papir s nacrtanim dječjim Periodnim sustavom elemenata, kojeg čuvaš još od osnovne kad si ga koristio kao lepezu u vrućim ljetnim danima za vrijeme posljednjih satova kemije u školskoj godini.
S novim oružjem u ruci osjećaš se nadmoćno, pun sreće što ćeš konačno ostvariti svoje namjere i dobiti priliku za neometano učenje.
Od euforije uopće ne razmišljaš kada ćeš i u kojem smjeru zamahnuti. Znaš što želiš i želiš to sada. Sumanuto mašeš svojim periodnim sustavom elemenata po zraku, baš poput kakvog luđaka ili muhe bez glave (zgodna uzrečica), nadajući se da će muha naletjeti na tvoj improvizirani muhomlat.
Zaboravljaš, međutim, da muha nije glupa. Povukla se u čudu, gledajući kakvog debila izvodiš od sebe.
Zadihan, prestaješ mahati plastificiranim papirom. Shvatiš da je muha sletjela na televiziju i da više ne leti. Uzbuđenje raste. Ovo je izvanredna prilika da rat završi jednom za svagda. Uzbuđeniji si nego kad gledaš akcijski triler. Sve je do sad vodilo ovome trenutku. Sve će završiti u jednoj sekundi.
Približavaš joj se. Osjećaš kakvu zapravo moć upravo ima tvoj periodni sustav elemenata i čvrsto ga držiš objema rukama. Dižeš ruke visoko iznad glave i naglo zamahneš. Muha je ponovno pobjegla, a ti si opet ispao kreten.
Naravno, nije problem u tebi, već u periodnom sustavu. Razmišljaš si gdje ti je bila glava kad si pokušao s plastificiranim A4 papirom lupiti muhu. Ne. Tebi treba nešto moćno. Nešto snažno. Nešto što će pomutiti razum svakoj muhi na ovom svijetu. Što će ti omogućiti sigurnu pobjedu, što ubija muhe svih veličina diljem svijeta. Nešto gipko, a ubojito.
Tebi treba kuhinjska krpa.
Odlaziš do kuhinje, uzimaš krpu, sretan što si se dosjetio idealnog oružja. Još samo malo i sve će biti gotovo. Sav uspuhan i zadihan od prošle bitke, vraćaš se u sobu gdje je muha. Tražiš je. Muhe nema.
Muhe nema. Zaista. Međutim, umjesto da odustaneš i vratiš se učenju, odlučuješ da nije svo ovo vrijeme potrošeno uzalud. Odlučuješ da ćeš naći tu muhu makar ti to bila zadnja stvar u životu i kresnuti je s većim guštom nego što jedeš Oreo kekse. Dugo si to čekao i zaslužuješ to. Zaslužuješ unutarnji mir kojeg ćeš dobiti tim činom.
Nakon toga shvaćaš da si izgubio 20 minuta, a od muhe ni traga ni glasa. Jednostavno je nestala s lica zemlje. S obzirom da je prošlo poprilično mnogo vremena, odustaješ, razočaran u život i vlastite sposobnosti i vraćaš se učenju.
Dakako, ne prolazi ni pet minuta, ali zujanje se vraća. No ne kontinuirano. To su oni kratki trzaji zujanja iz nekakvog tajanstvenog kutka, za koje misliš da su ti se učinili, a zapravo nisu.
Načuliš uši. Tišina. Vraćaš se učenju, a zatim ponovno čuješ kratkotrajno zujanje. Sada si sto posto siguran da ti se nije učinilo. Tvoja muha se vratila i rat se nastavlja. Samo treba saznati otkud dolazi zujanje.
Ponovno se ustaješ, ionako ti više nije do učenja dok ne središ neke bitnije stvari u životu (tipa mlaćenje muhe), odlaziš do nje osluškujući njezin ljubavni zov.
Muha se krije negdje između knjiga. Mičeš knjige, a ona kratko zujne, pa prestane, sve dok konačno ne makneš knjigu na kojoj se ona nalazila. Tada se zujanje gromoglasno pojača, muha izleti, brzinom svjetlosti nabije ti se u čelo i zatim nastavi letjeti po kući.
Nisi siguran je li muha bila toliko izbezumljena da više nije znala kuda leti pa se slučajno nabila u tvoje čelo ili je muha bila toliko drska pa se namjerno nabila u tvoje čelo. Obje su mogućnosti u tebi izazivale jezu jer znaš da duboko u tebi, još od malena, leži ogroman strah od dodira muhe.
Iduće minute bile su obilježene uzaludnim mahanjem po raznim površinama u kući u pokušajima lupanja muhe na svakom mjestu gdje se zaustavila. Osjećaš se glupo i isfrustrirano, tim više što svaki put kad muha poleti prema tebi prekriješ glavu rukama izmičući se poput kakvog djeteta (jednom si čak i pao na guzicu kad te muha napala, ali to se ne smije pričati).
U takvim situacijama kraj je uglavnom jasan. Pobjeđuje nadmoćnija vrsta: zamahuješ krpom, muha krepa, usisaš je usisavačem i odvodiš je na vječan počinak na mekoj i podatnoj gomilici prašine u vrećici za usisavač. Međutim, taj dan te spopala neka emotivnost.
Shvaćaš da već dva sata loviš muhu umjesto da učiš, ali i da razlog tome što to toliko dugo traje nije taj što si nesposoban ubiti muhu, već zato što to podsvjesno ne želiš. Ti si zapravo u duši dobra osoba i ne bi ni mrava zgazio. Zato ti mozak ne dopušta da ubiješ muhu kako treba.
To ti je postalo jasno kod posljednjeg pokušaja ubojstva. Muha ti je bila praktički na pladnju. Stol je bio poluprazan, a muha se nalazila točno na dijelu gdje apsolutno ništa nije moglo smetati jednom dobrom zamahu kuhinjske krpe. Tad si se ulovio u mislima i shvatio da ne želiš ubiti muhu. Zapravo ti je pružila toliko dobrih i zanimljivih trenutaka u životu da bi bilo šteta sve to upropastiti jednim zamahom krpe.
Otvaraš vrata balkona i šalješ muhu u daljnji život, nadajući se da će vam se životni putovi ponovno jednom sresti, te ćete se s užitkom prisjećati ove zgodne avanture.
YOU ARE READING
Muha (short story)
HumorZnaš ono kad nešto, recimo, učiš, sam si u kući, potpuni je mir, ali ti stalno oko glave leti neka luda muha? E, i ja znam.