Alice

00

Vriskovi su se čuli već kako je prošla pored kantine. Nije ih se više bojala i nisu joj bili ništa novo. Pogledala je na sat koji je bio smješten na zidu u dnevnoj sobi i znala je da je to bilo Mollyno vrijeme. Ona je uvijek vrištala od pola tri do četiri i petnaest popodne. Jedine osobe koje su znale razlog tome su bili njen doktor i dvije medicinske sestre koje su se brinule da za to vrijeme bude zatvorena u samnici.

Tehničar koji joj je stajao s lijeva položio je dlan na njeno lijevo rame i tako joj dao znak da se zaustavi. Stala je kao poslušan psić i pogledavala po velikom, pomalo odbojnom hodniku. Desno od pulta su bile stepenice za kat, a do njih je bio hodnik gdje su smještene ordinacije četiri psihijatra koji rade ovdje, liječnička ambulanta opće medicine i prijamna soba za posjete.

Sestra koja je radila za pultom dala joj je plastičnu čašu od 0.3 dl i unutra dvije tablete. Jedna žarko žute boje i jedna bijela – terapija na koju je bila prebačena prije tjedan dana. Uvijek ju je pila prije nego je išla doktoru Stathamu. Tehničar koji joj je stajao sa desne strane ju je upitno pogledao, a ona je bez komentara uzela čašu i progutala tablete. Davno ih je prestala piti sa vodom. Otvorila je usta radi provjere i nastavila niz hodnik do doktorove ordinacije.

Zastala je oklijevajući, a lijevi tehničar joj je otvorio vrata. „Hajde, Alice. Nije ti prvi puta da ideš.", rekao joj je i blago joj se nasmiješio. Imao je tamne oči koje su uvijek bile nasmiješene. Zavidila mu je na tom optimizmu, ali ga je smatrala pomalo ludim. Nitko normalan ne može raditi u ovoj ustanovi i biti nasmiješen i ljubazan svaki dan.

„Alice?", začula je glas doktora Sathama i ušla u prostoriju. Vrata je za njom vjerovatno zatvorio jedan od tehničara. Doktor je sjedio u svojoj kožnoj stolici za stolom smještenim na sredini prostorije. Crvena kožna stolica je odstupala od sterilno bijele boje koja je prevladavala u ovoj prostoriji. Ormarići, stol i kauč su bili nešto tamnije sive, bilo je i crnih natpisa na raznim posterima, no ta joj je stolica uvijek upadala u oči.

Bez riječi je sjela na stolicu s druge strane stola za kojim je doktor sjedio. Spustio je pogled na ručni sat pa ga ponovno podigao. Stegnula je ruke čvršće oko sebe pokušavajući stvoriti štit. Lijekovi su polako počeli djelovati i doktor je to primjetio.

„Alice.", rekao je i pokazao rukom na kauč.

Ustala se polagano i došla do njega. Činilo joj se kao da je ta radnja trajala cijelu vječnost. Put pred njom se izduživao i skračivao i odjednom je osjetila gubitak ravnoteže. Sjela je na njega i naslonila se. Doktor je već dovukao stolicu na kojoj je ona maloprije sjedila i postavio je pored nje. Legla je i prekrila rukama lice. Bijela svijetlost joj je počela stvarati glavobolju, a oči su ju pekle već minutu, dvije.

„Što smo rekli za pokrivanje očiju?", čula je njegov zapovjednički glas. Maknula je ruke, trepnula nekoliko puta da pročisti suze i pogledala ga.

„Ali peče me.", rekla je i iznenadila se koliko joj je glas bio grub.

„Bez brige, kako je počelo, tako će i prestati. A sada, započnimo sa današnjom sesijom. Je li ti udobno?", pogledao ju je i naslonio se. Ona je kimnula i podigla pogled prema stropu koji se spuštao prema njoj. Kutevi su se izvijali i tišina koja je nastala parala joj je uši. Kucanje sata je zaokupilo njenu pozornost. „Alice, slušaj otkucaje kazaljke i svakim otkucajem postaješ smirenija i opuštenija.", govorio je blago, umjerenim tonom. „Zadnji puta kada smo razgovarali spomenula si Zemlju čudesa. Volio bi o tome malo više porazgovarati. Je li to u redu?"

Kimnula je, no zahtjevao je da mu da odgovori. „U redu.", rekla je slabašno. Svakim novim otkucajem osjećala je kako strah raste u njoj. Nešto ju je odbijalo od pomisli na Zemlju čudesa i nije zapravo željela razgovarati o tome.

Zbog toga što je stalno pričala o njoj je bila i poslana ovdje. Svi su joj govorili kao je to bio samo san, da to nije stvarno, no ona je znala da je to bila stvarnost. Da je ta zemlja postojala. Prošlo je već dugo otkako je bila tamo, a i kada je zadnji puta bila tamo stvari nisu išle kako je ona planirala. Nisu išle u smjeru koji je itko planirao.

Zemlja čudesa nije stvarna. Čula je glas u glavi. Loše! Loše! Loše! Glas je vrišato i ona se trznula. Doktro ju je samo promatrao i odjednom, krenuo je sa odbrojavanjem. Osječala je kako se nešto u njoj počelo mjenjati svaki puta kada bi on progovorio. „Tri......Dva......Jedan.", Alice je zatvorila oči i tišina je zavladala. Sve što je čula bio je doktorev glas i ništa drugo. Nalazila se u tami i nije znala gdje je ni što se događa. „Alice, pričaj mi o Zemlji čudesa."

Osjetila je slatki miris i učinilo joj se da je čula poznate glasove u daljini. Nije bila sigurna bude li se ozljedila ako krene u smjeru odakle su glasovi dolazili, no strah koji je osjećala samo stojeći ovdje ju je natjerao da krene.

Doktor je gledao kako se djevojka trza i svaki trzaj bi zapisao. Prošli puta se trznula tri puta i probudila. Sesija tada nije uspijela, no danas bi mogla. Prošla je minuta i Alice je polako otvorila oči. Doktor se nagnuo bliže njoj i nasmiješio se pobjedonosno.

„Reci mi, Alice, što se dogodilo poslijednji puta kada si tamo bila?"

„Kraljica ih je ubila.", rekla je kroz suze, još uvijek pod utjecajem hiptnoze. „Sve ih je ubila."

¸¸.*♡*.¸¸.*☆*¸.*♡*.¸¸.*☆*.¸¸.*♡*.¸¸.*☆*¸¸.*♡*.¸¸.*☆*¸.*♡*.¸¸.*☆

Oh napokon da počnem (nastavim) sa ovime. Jednom davno sam nešto slično imala, ali jako sam spretna pa uopće nisam izgubila materijale s kojima sam radila. Nadam se da će vam se ovo svidjeti i da će te čitati.  xoxo