My handsome enemy

39.

Olive's P.O.V.

Podignem pogled sa knjige koju sam čvrsto držala u ruci, mrzeći što sam danas toliko dekoncentrirana da sam deset minuta čitala jednu stranicu iznova i iznova. Pogled mi padne na moj prozor, i našu ulicu koju sam mogla vidjeti, shvaćajući eda je nakon nekoliko dana napokon prestao padati snijeg.

Osjećajući hladnoću na mojoj koži, te pogledam prema svojem ramenu sa kojeg je pala deka i povučem ju prema gore - probavajući se još više utopliti. Označim stranicu na kojoj sam stala, zatvorim knjigu i ostavim ju na noćnom ormariću.

Prije nego li se vratim u sjedeći položaj uzmem slušalice i uključim ih u mobitel puštajući svoj najdraži popis pjesama. Ostavim mobitel pokraj sebe i premjestim se na bok, tako da je moj pogled bio direktno usmjeren prema prozoru.

Taman kada su mi se oči počele sklapati same od sebe začujem kako mi zvoni mobitel. Ispustim nezadovoljavajući izdah, polako otvorim oči uzimajući mobitel ispod deke i kroz stisnute oči pogledam tko me zove.

Namrštim se, uspravljajući se u sjedeći položaj i polako izvadim slušalice iz ušiju - još uvijek gledajući da li dobro vidim njegovo ime ili mi se pričinjava. Zašto me on zove, zapitam se kada utvrdim da je to zaista on.

„Halo?", moj glas izađe neprepoznatljivo hrapav na što pročistim grlo. „James?" Iznenađenje se moglo jasno čuti u mojem glasu, na što začujem njegov poznati smijeh.

Zataknem kosu koja je ispala iz mojih pletenica iza mojih ušiju, čekajući njegov odgovor sa druge strane. Stvarno je prošlo dugo od kako ga nisam čula.

„Da, Olive, to sam ja." Osmijeh mi se pojavi na licu kada začujem njegov glas. „Bio sam sada za Božić u New Yorku na Times Squareu, pa sam se sjetio tebe i kako si mi govorila kako bi voljela proslaviti jedan Božić tu. I vidjeti onu čudesnu jelku na Times Squareu."

„Ozbiljno?" Iznenađeno upitam, ponovno, mislila sam da će Božić proslaviti u bostonu sa mamom i sestrom. Bar mi je tako rekao. „Zar nisi Božić proslavio u Bostonu, sa mamom i sestrom svojom?"

„Nisam", kratko odgovori, i taman kada se spremam upitati da li se nešto dogodilo - prekine me, nastavljajući pričati. „Svi ćemo zajedno provesti praznike u New Yorku. Amelija je, kao i ti, htjela vidjeti onu prekrasno svjetlucavu jelku - njezine riječi."

„Slatkiš mali", prokomentiram sa osmijehom. „I? Što ima novoga kod tebe?" Upitam ga, vrteći rub svoje plišane deke oko svojega prsta.

Lagano uzdahne, te mogu začuti u pozadini šuškanje - vjerojatno se namješta na krevetu, ili gdje je već. „Ništa pretjerano novoga", iako ga ne vidim, mogu ga zamisliti kako sliježe ramenima. „Mislim da ti nisam rekao, a ni ti nisi vjerojatno čula, ali imam djevojku već par mjeseci."

Da sam ikada razmišljala da ću imati ovakve razgovore sa bivšim, bila bi najneugodnija stvar ikada. Ali nekako sa Jamesom ide sve lako, kao da nikada niti nismo bili u nekakvoj vrsti romantične veze. „Ozbiljno?", nekako mislim da previše govorim ovu rečenicu danas.

„Drago mi je zbog tebe. Stvarno je. A i ona je prava sretnica, samo se nadam da te zna cijeniti jer zaslužuješ sve najbolje."

Nasmije se, „Olive, mislim da malo preuveličavaš. Nisam ja toliko divan." Preokrenem očima na manjak njegove samouvjerenosti. Mislim da je James onaj dečko oko kojeg bi se djevojke trebale motati 24/7. „No, pustimo mene malo, da čujem što ima kod tebe."

Nagnem glavu u nazad, te stražnja strana moje glave dođe u doticaj sa naslonom mojega kreveta. „Ništa posebno ti se ne događa sa mojim životom." Nasmijem se, „Čitam, spavam, jedem, gledam serije i tako sve u krug. Kažem ti, ništa posebno."