Djeca s raskrižja

Prolog: "Lijevo i desno"

Kada smo bili djeca, roditelji su nas uvijek učili da gledamo lijevo i desno kad dođemo do raskrižja. Uvijek bi se naljutili kad bi se otrgnuli iz njihove čvrste ruke i brzo prešli cestu. Negdje duboko u sebi smo znali da smo mogli baš u tom trenutku poginuti ali bili smo djeca i samo smo željeli uživati u životu.

I tako sam ja jedva čekala kad ću moći samo tako preći cestu bez gledanja lijevo i desno. Jedva sam čekala odrasti i moći raditi što želim. Sada sam na pola puta do te slobode, ali shvatila sam da ne mogu preći cestu ako ne pogledam lijevo i desno.

Svaki dan, otkad sam došla na ljetovanje kod bake i djeda postoji tu raskrižje i nije prošao dan da ne pogledam lijevo i desno. Kako sam bivala starija počela sam shvaćati da bih mogla završiti ispod tog auta i više nisam bila to razigrano dijete.

Počela sam shvaćati da je život poput tog raskrižja na dnu grada. Jer ako odmah pretrčimo cestu, možemo završiti u zagrljaju majke ili šamaru od oca ili bi došli do pola puta i nikad se ne bi vratili i nikad ne bi osjetili te ruke na sebi.

Sada to obično raskrižje na dnu grada predstavlja moj život.

Ovo je prvi put da svoje ljetovanje provodim kod bake i djeda. To je mali gradić u kojem žive samo problematična djeca i skupljaju se na mom raskrižju za kojeg ne znaju što zapravo znači.

Prolazeći tu, ne možeš ne primijetiti da su to djeca moje godište, većina ih je tek završila osnovnu školu ali nema djeteta koji nema cigaru u ustima i najjeftinije pivo u ruci. Njihovi pogledi su uvijek na meni i uvijek mi se izrugivaju i nisam znala zašto dok jednog dana mi nije prišao On.

Uhvatio me za ruku i rekao: „Kada dođeš do raskrižja, nikad, baš nikad ne gledaj lijevo i desno."

I od tada je sve prestalo. Moje lijevo i desno se izgubilo u njegovim riječima. Ja, Astrid, sam se izgubila u njegovim riječima.

A/N

Moja prva priča na wattpadu. Bila bih vam zahvalna ako bi mi napisali iskreno mišljenje o mom prologu, nadam se da će vam se svidjeti.