"Ti, ti si ta, koja svaku moju tajnu zna... Tebi vjerujem, ti si ta koja voli me bez uvjeta...
I siguran sam, ti si sve što mi treba. Ti sunca si sjaj i plavo od neba. Tebi poklanjam sve, baš sve svoje dane. Ti mi otvaras ruke...
Zauvijek tvoj, ljubav žrtvu traži, ja to dobro znam... Zauvijek tvoj, lice mi pokaži, tebi pripadam...
Zauvijek tvoj, ne boj se života, sviće novi dan... Zauvijek tvoj, nama je ljepota utkana u dlan
Ti, ti si ta, koja svaku bol izliječit' zna... Tebi vjerujem, ti si ta, koja uz mene je do kraja..."
***********************
Nisam samo povrijeđena, nisam samo razočarana i slomljena. Ja sam dobila svoj pečat za čitav život.
To mi je učinio on. Nikola Kovačević. Muškarac kojem sam se predala potpuno, kojem sam htjela pripadati. Željela sam biti njegovo jutarnje sunce, njegov san i jedina želja, jednako kao što je i on bio meni.
Pokušavam zaboraviti, ali to nije moguće. Svaki put kad se sjetim, jednako me zaboli kao i tog dana.
A bila sam tako sretna... Pomalo zbunjena, preplašena, ali sretna, uzbuđena. Nikola će postati otac, ja ću postati majka. U meni raste nevino biće, plod naše ljubavi, plod jedne predivne priče, strastvene veze koja je započela burno, tako se i nastavila. Sve dok ja nisam nestala... Ne samo tijelom, već i dušom.
Istog sam mu trenutka obznanila radosnu vijest, očekivala sam od njega šok koji je i pokazao, ali nakon što me ostavio samu u svom stanu i bez ijedne riječi izletio van, prožela me potpuno drugačija emocija, utjerala mi strah u kosti, jer sve što mi je tada prolazilo glavom, bilo je da ću ja biti samohrana majka, da sam ostavljena od muškarca kojeg volim, i da nas je ono što nas je trebalo čvrsto povezati, rastavilo zauvijek.
Sjetila sam se svoje braće, znala sam da mom djetetu u životu ništa neće nedostajati, ali taj isti život ne čine materijalne stvari, barem ja to znam.
Kad sam bila dijete, sve bih bila na svijetu mijenjala, za samo jedan majčin zagrljaj, za očevu toplu riječ, baš sve... Kristian i Patrik pokušavali su mi nadoknaditi svu tu pažnju, ali meni to nije tada bilo isto...
Sve do onda kada se otac okomio na mene... O tom danu više u životu nismo progovorili. I tada sam prvi put doživjela svog brata kao svog zaštitnika, kao odraslog muškarca koji štiti svoju obitelj, jer tog dana, nas smo troje postali nova obitelj, podrška jedni drugima i... Ostali smo sami... Bez roditelja, prepušteni sami sebi
Kako da sličnu sudbinu priuštim svome djetetu, kako da ono bude lišeno očinske ljubavi...
Zaspala sam suznih očiju, a onda sam nerazgovjetno u polusnu čula glasove. Pokušavala sam otvoriti oči, zaista jesam, pomaknuti se, čak i podignuti, ali nisam mogla. Ženske su me ruke čvrsto držale za čelo i pritiskale mi glavu u jastuk. Nisam uspijevala niti pustiti glas. Bila sam uvjerena kako pričam na glas, ali obzirom da mi nitko nije odgovarao, niti me ušutkavao, znala sam da me ne čuju.
Nepoznati se muškarac nadvio iznad mene, stavio mi masku na lice i uporno ponavljao...
- Diši, mala, diši duboko.
Strop je bio žućkast od odsjaja lustera, a tamo negdje u daljini, raspoznala sam Nikolin glas koji se čuje između jecaja. Počelo mi se vrtjeti u glavi, strop se počeo udaljavati, tijelo mi je preplavila ugodna toplina i unatoč tome što nisam htjela sklopiti oči, jako mi se spavalo. Tada se žensko lice nadvilo iznad mene, smeđa joj se kosa rasula oko lica, a u tamno smeđim očima pročitala sam samo jedno. Gađenje. I to je posljednje čega se sjećam...
Probudila sam se posve sama u bolničkoj sobi. Čitavo me tijelo boljelo, bila sam otvorena rana koja krvari bez prestanka. Tonula sam, sve dublje i dublje, ali dno nisam dotaknula.
Kad su mi rekli što se desilo... Požalila sam što njihov naum nije dosegao vrhunac, požalila sam što me nisu ubili.
Nisam reagirala, onda kada jesam, bili su to glasni vriskovi koji su me budili iz noćnih mora. Sanjala sam i oca koji mi trga gaćice, njegov grub dlan preko mojih usana, njušila sam smrad alkohola, a onda se očevo lice u blijedoj magli pretvaralo u Nikolino lice.
Nije htjelo prestati, mir me zaobilazio u širokom luku. Plašila sam se svakog zvuka, svake osobe. I to je tako trajalo i trajalo...
Sve do tog jutra kada sam okupana znojem, panično raširila oči, mlatarajući rukama i nogama, boreći se protiv demona svojih snova.
Plave su me oči gledale, snažne muške ruke podizale u naručje. Opirala sam se, jer... U tim očima, iz kojih su klizile suze, ja sam pronašla svoj mir.
Zagrlila sam ga, snažno, unoseći sve moguće emocije, ali više nisam plakala, nisam se bojala. Ja sam prodisala.
- Djevojčice moja. - promuklog je glasa šapnuo u moju kosu. - Reci mi gdje da ih pronađem.
- Nisu vrijedni, nisu. - ponavljala sam.
- Želim ti pomoći. Samo mi reci kako.
- Budi tu. Ne puštaj me. - nisam se željela odvojiti od njega, jer što ako se ponovno vrate moji strahovi.
- Kako bih mogao. Ti si moja. Moja djevojčica. - polegao me, potom se ispružio pokraj mene, privijajući me na svoje čvrsto tijelo.
- Volim te, Beni. Znaš to?
Čvršće me stegnuo, ali nisam mogla ne osjetiti napinjanje njegovog tijela ispod sebe. Tonula sam u san, opuštena, i nisam marila za riječi koje sam izgovorila, jer na kraju krajeva... Izašle su iz srca.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
