-Još samo dva mjeseca do svadbe dušo i iskreno jedva čekam- omotani plahtom, još uvijek oboje zadihani od akcije koja se odvijala malo prije polako dolazimo sebi.
-Još samo dva mjeseca. Mario, sad me obuzme trema pri samoj pomisli na to. Kad se samo sjetim da će se svi cijeli dan vrtjeti oko mene i sad mi pozli- Mario me privuče sebi i poljubi u kosu, a ja svoje prste provučem kroz njegove maljice na grudima.
-Sve će to da bude savršeno. Čemu se toliko nerviraš? Uz put, organizuješ li djevojačko ili ne- podignem se da bi ga pogledala malo bolje.
-Nisam baš razmišljala o tome toliko unaprijed. Možda jedan vikend i odem negdje sa prijateljicama. Iskreno nije mi to toliko ni bitno- iskreno mu kažem.
Stvarno o tome nisam toliko ni mislila.
-Ja ću jedan vikend s momcima da se izgubim negdje, samo ne znam s kojima. Znaćeš gdje smo- nas dvoje imamo divan odnos.
Otvoreni i iskreni jedno prema drugom funkcionišemo već četiri godine, a godinu živimo zajedno, tako da to vjenčanje dođe kao formalnost, više zbog naših porodica nego zbog nas.
Naši prijatelji u nama vide savršen par koji su primjer mnogima, čak i onima koji su godine proveli zajedno.
Imamo ogromno povjerenje jedno u drugo i život o kome samo sanjaju mnogi. Volimo se i gradimo naš mali svijet baš onako kako želimo.
-Znaš da mi ne smeta. Onda ću i ja jedan vikend da iskoristim sa djevojkama, a na more idemo odmah nakon vjenčanja- imaćemo medeni mjesec u Grčkoj. Biće savršeno.
Izvalila sam se na jastuke gledajući za njim. Bio je stvarno zgodan. Ne ono mišićav i nabildan da sve kipi na njemu, ali umjereno zgodan i savršeno popunjen, ali zato nestvarno lijep. Činilo mi se po nekad da u životu nisam vidjela ljepšeg muškarca osim ... Ma nije ni važno.
-Slađo, znaš li koga sam danas u gradu sreo- samo malo se podignem da bi opet uživala u pogledu kad se potpuno nag nađe ispred mene.
-Koga- nadam se da mu nije neka luda bivša.
-Jovičića- sva se ukočim na pomen svog najboljeg prijatelja s kojim se u zadnje četiri godine rijetko viđam iz više razloga.
Odrasli smo zajedno i išli u školu zajedno. Živjeli smo blizu i družili se u međuvremenu. Bila sam luda za njim u tom tinejdžerskom dobu, ali on nikad nije pokazivao interesovanje za mene pa sam odustala od toga.
-Darku- kimnuo je glavom i otišao da se obuče, a ja sam razmišljala i dalje o njemu.
Zapravo na njega sam pomislila kad sam razmišljala o tome koliko je lijep moj budući suprug.
Sueta me obuzme pod svoje ali brzo samu sebe natjeram da prekinem misliti o njemu. Koji vrag ga je morao i sad spomenuti?
-Idem ja i vratiću se u ponedeljak. Volim te- Mario me kratko poljubi i nedugo zatim čujem lupanje vratima. Otišao je.
Moram malo da prekratim vrijeme do mraka pa se uputim prema kupatilu i na brzinu istuširam. Sto godina nisam obavičla dobar šoping i mislim da ću se počastiti nečim lijepim.
Nešto malo kasnije već sam duboko zaglavila razgledajući izloge u centru grada. Nisam se žurila nigdje, a sunce je počelo da zalazi. Veće je toplo, ali mene hvata blaga drhtavica, možda sam ipak trebala da ponesem jaknicu.
Pogledom prelazim po svijetlo plavoj haljini sa velikim dekolteom i zastanem na izrezu koji je sa strane. Tako je lijepa. Ali opet sam pomislila na Darka. Zašto sam odjednom tako uznemirena pomislivši na njega i na spomen njegovog imena. Nije baš da planiram provoditi vrijeme s njim. Koliko znam ima djevojku s kojom je već duže u vezi. Možda se u međuvremenu i oženio.
Krenem dalje niz ulicu i zastanem opet kod izloga, gledam istu haljinu samo u drugoj boji, a razlika u cijeni je da padneš u nesvijest.
Međutim trgnem se kad sam pored svog odraza tamo vidjela još jedan. Nemoguće!!!
Naglo se okrenem da bi se uvjerila da ne umišljam i jedva udahnula.
Crna kožna jakna i tamne džins hlače, kosa razbarušena i oči tamne kao noć su me vratile u srednjoškolske dane, samo što sad pred sobom nemam samo lijepog tinejdžera nego zrelog muškarca. Gospode, da li je moguće da je ovo on?
-Darko- grlo mi je suho ali sam uspjela da progovorim.
-Vjeruj mi da sam te jedva prepoznao, ali sam opet shvatio da ne može biti tvoja sestra blizankinja. Samo da znaš ona plava bi ti bolje stajala nego ova... roza- pogledao je na brzinu haljinu iza mene, a ja sam i dalje ukočeno gledala njega.
- Mario mi je spomenuo da te sreo... Ne mogu da vjerujem da si to ti- nasmješim se i dalje u nevjerici, a on pređe onih nekoliko koraka među nama i stane ispred mene.
-Zar stari prijatelj ne zaslužuje bar jedan iskren zagrljaj- bez razmišljanja sam utonula među njegove raširene ruke i obavila ga svojima.
Osjećala sam se kao da sam ponovo došla kući.
-Drago mi je da te vidim- Kažem mu.
-Znam, djevojčice i meni je- samo sam ga stegla jače.
Zar se ovo nije moglo završiti drugačije?
Taro, hvala za kovere
