LOLA - Valentina B. (Obsessed #3)

Šesto poglavlje

<3 <3

U dvorani je nastala tišina, jedino malo buke stvaraju dvije žene koje vraćaju stolice i stolove na svoja mjesta. Knjiško mjesto sutra će se vratiti u svoj prvobitni oblik. U sportsku dvoranu. Zakopčam kaput do grla, iz torbice izvadim kapu i stavim je na glavu kako bi me zaštitila od hladnoće. Agentica je otrčala u svoj automobil prije pet minuta, otišla je tek kada je bila sigurna da sam dobro. Lagala sam je samo kako ne bi brinula. Vraga sam dobro, nakon ove noći ja nikada više neću biti dobro.

Provjerim mobitel s nadom da je Stefan nazvao ili poslao kakvu poruku. Brine me, ne znam ništa, ništa mi nije javio. Već sam ga tri puta nazvala, svaki put je bio nedostupan. Mark je na drugoj strani dvorane priča sa svojim agentom i svako malo preko njegovog ramena traži mene. Jedva čekam stići u svoj topli stan, zavući se ispod toplih deka i ispod njih provesti cijeli svoj život.

Podignem ruku i zamahnem Marku. On nešto kaže svojem agentu i dugim korakom dođe do mene.

„Ideš?"

„Iscrpljena sam, jedva čekam se zavući u krevet."

„Ići ću i ja čim završim razgovor s agentom. Ima neke dobre planove, jedva čekam da ti ih ispričam na našoj večeri."

Večera je razlog zašto Mark ne skida osmijeh s lica. Obećala sam nakon Božića, samo hoću li ja biti u stanju više ikada izaći iz stana? Kad bi Mark samo znao što se večeras dogodilo, kad bi samo znao moju priču, kad bi samo znao tko je večeras bio u publici.

„Onda se radujem," forsiram osmijeh i malo se udaljim. Ne mogu više biti s ljudima, razgovarati s njima, družiti se... Sve mi je previše. Jedino koga ću trebati ovih dana, tko će mi biti najpotrebniji je moj prijatelj i moj mačak. „Sada idem, imam osjećaj da ću ako ostanem sekundu duže zaspati na nogama."

Mark kimne shvaćajući. „Još uvijek vrijedi poziv za prijevoz, vani sniježi kao ludo. Molim te pažljivo vozi i pošalji mi kakvu kratku poruku da si stigla. Ok?"

„Naravno. Ne brini, nisam tako loš vozač."

„Nisam ni rekao da jesi." Njemu se cakle zubi dok se smije. Provuče ruku kroz svoju gustu kosu i gleda za mnom sve dokle ne isparim vani u hladnu zimsku noć. Imao je pravo, vani je još gora mećava, sniježi i sipi tako brzo da mislim da će za sat vremena centimetri snijega porasti za tri brojke više. Nije mi pametno voziti po ovakvom vremenu, ali što mogu. Ne mogu ostati u dvorani i u njoj provesti noć, a još manje dopustiti Marku da me odvede doma.

Strah me je pretrčati put do automobila zbog poledice. Na nekim mjestima snijeg se zamrznuo i pretvorio u led, zato pažljivo gledajući ispred sebe dospijem do parkinga i mjesta gdje sam parkirala auto. Ključ je pripremljen u džepu kaputa.

„Mogu te ja prebaciti doma."

Zaledim se na mjestu s prstom na tipki ključa. Muž moje mame je nekoliko centimetara iza mene. Ugrizem se za unutarnji obraz i pritisnem tipku kako bi otključala vrata. Iskoristio je priliku kada je vidio da sam sama. Dugo nisam bila sama u mrkloj noći, trudim se da nikada ne budem sama.

„Nemam nikakvih loših namjera, Lola. Želim pokćerku prebaciti doma jer vani nije sigurno."

„Nisam nesposobna, mogu se odvesti sama."

„Nisam baš tako siguran."

Snijeg pucketa ispod njegovih noga dok se primiče. Otvorim vrata kako bi što prije sjela i zaključala se u autu. Nije sigurno biti s njim nasamo, voziti po snijegu mi se čini sigurnije nego to.