Da vidimo onda. Pređimo kroz moje sadašnje životno stanje pa da vidimo zašto si toliko uporna da si u pravu. Zovemo se Bellavena i Alendra Thienton, trenutno imamo nepunih 20 godina i studiramo književnost te učimo nekoliko jezika, sreća nam skoro nikad nije išla ususret osim u našim pričama na blogovima i trenutačno ja ležim u svojoj sobi u studentskom domu, na krevetu, i zurim u mobitel na kojem facetimeam sa sestrom. Želim ovako ostati zauvijek, ali ne mogu. Zašto ne možeš? Zbog toga što ću prije ili kasnije osjetiti potrebu za hranom i vodom. Zašto ćeš osjetiti te potrebe? Jer premda mi se katkad čini drugačije zapravo želim živjeti kao svaki drugi čovjek. Ali, ako ništa drugo, ostat ću ovako koliko god mogu. A sad te molim da ušutiš, jer inače ću postati gladna ili žedna prije nego što sam planirala. Ok, ok. Ali ipak moraš vidjeti što ćeš napraviti. Što ću napraviti s čim? I ti svašta pitaš. S pismom, blesačo! S obzirom na to da si mi sestra blizanka i skoro uvijek mislimo isto, upravo si sama sebe nazvala blesačom. Čestitam. Ne skreći s teme. Ali to nije tema. Znamo obje da nimalo ne želim imati posla s njom, nema nikakve poante u tome, nikad nije ni bilo niti će ikad biti. S obzirom na to da sam, kao što si već i sama primijetila, tvoja sestra blizanka i mislimo isto, nemoguće je da se uopće ne zanimaš za to pismo jer se ja zanimam za to pismo. Ali ja odlučujem hoćemo li ga otvoriti i pročitati ili ne i ja kažem NE. Dobro, što će ti se dogoditi ako to učiniš, pobogu? Nije stvar u tome što će se dogoditi već što se neće dogoditi. Ne želim čitati njena opravdanja i isprike jer toga za ono što je učinila nema. Niente. Ne postoji. It doesn't exist. Ça n'existe pas. A što ako sam cijelo vrijeme u pravu i toga uopće nema? A što bi drugo bilo? Oproštaj. Ono, zbogom, volim te i takve jaga jaga jaga. Možda i nešto bolje, kao npr da smo vladarice nekog elementa i da spadamo u nekakav skriveni svijet lol. Nije smiješno. Ovisi kome. Možda imaš pravo, možda ne. Ali ozbiljno. Zašto toliko ustraješ u tome da tamo nisu samo patetične isprike i opravdanja? Uostalom, zašto ja uopće pričam s tobom o tome? Jer nemaš pametnijeg posla za radit. Uvijek mogu otići na svoj blog. Postavila si novi post prije 10 minuta. Otkad ti tako temeljito pratiš takve stvari? Ne pratim ih temeljito, ali te pratim na toj stranici i znam kad si bila online. Fuck. Znaš me predobro, Alendra. Naravno da je tako. Skoro pa sam dio tebe. O dovraga, Avena, moram ić, Tania se vratila i moram joj pomoći da raspakira sve stvari koje je nakupovala. Sve ok, Al. Samo ti idi. Čujemo se ujutro. Byeet! Yee out!
I tako sam završila svoj razgovor s Alendrom. Uvijek je uporna oko tog pisma. Dobro, ne uvijek, ali zadnje dvije godine. Na omotnici piše: Alendra i Bellavena Thienton, otvoriti u 20. godini. Čudno, ali kao da je papir natopljen nečime nitko drugi nije nikad ništa vidio. U svakom slučaju, pismo je od naše majke, Tandere Thienton-Tonson(Tonson je prezime našeg oca koji je umro prije našeg rođenja dok su ga pljačkali), koja nas je ostavila kad smo imale 10 godina. Uvijek sam mislila da je pismo puno izlika, isprika i opravdavanja, dok je Al mislila da je nešto više. A ja sam nakon još malo razmišljanja odlučila popustiti pod izrekom pametniji popušta.
