Tri minute do ponoći

nešto o meni

Mrzim nedjelje. 

Ne samo da su same po sebi nesnosne.

Nedjelja je dan mira, odmora. Običnosti. Odeš na misu sa svojima, kod bake na ručak, visiš vani s prijateljima, gledaš filmove, trošiš vrijeme na netu. Živiš, sjetiš se da sve ipak ima smisla.

Mrzim nedjelje jer me podsjećaju na to koliko sam sama. Na to da poričem, lažem i jednostavno preživljavam. 

Nije da sam za to tražila.

Tražila da se skrivam i čujem misli ljudi u krugu od kilometra oko mene.

Tražila da mi se život može pretvoriti u Povratak u budućnost, minus zabavni i simpatični dijelovi.

Majka mi je jednom rekla, life is backstabbing little bitch.

I to je bila  jedina istinita stvar  koju sam od nje čula.

Ajmo na stvar. Vještica sam. Ništa od Hermionine strasti za pisanjem  zadaća ili gracioznosti bijele vještice iz Oza. Ja dolazim u paketu s frizurom ala Ramona Flowers, licem na kojem se ne vidi ništa osim pjega, visoka nekih metar sedamdeset, s  nespretnošću na kvadrat, opakom telepatijom i sposobnosti kontroliranja umova i vremena. Uzmi ili ostavi.

S Lenom živim već šest godina, otkad je moja majka zaključila da sam prevelik teret za njena krhka udovičina leđa. Tata je bio umro kad mi je bilo sedam, na moju veliku i majčinu ne tako veliku žalost. Godinu kasnije, kad su mi moći počele jačati, majka je primjetila da taj proces ne prolazi baš onako kako bi trebao pa je inspekcija koju je pozvala uskoro utvrdila nepobitnu istinu - da sam anomalija među našom vrstom. Vlada je odmah bila obavještena i majka je već bila na dobrom putu da me se rješi. A onda je rečeno da do vladina dogovora o meni ostajem s majkom. Majka je brzo isposlovala da odem pod izlikom da se brine za moju i njezinu sigurnost. Zatim sam bila odvedena u vladino sjedište, gdje je postalo jasno da vlada od mene želi samo jedno - ubiti me prije nego što postanem prijetnja. Tri mjeseca svakodnenvno su na meni obavljali testove. Onda sam nedugo kasnije slučajno srela Lenu. Nikad mi nije otkrila zašto su je zapravo tamo držali. Nisam puno ni pitala jer nam je objema na pameti bilo samo kako što prije pobijeći. Budući da mi je već tad telepatija bila jaka, uspjela sam uspostaviti vezu i trebalo nam je još mjesec dana dok nismo potpumo isplanirale bijeg. Ja sam zaradila slomljenu nogu a ona samo nekoliko ogrebotina. Lena je polutan, polučovjek koji ima blage moći poput telekineze u tragovima i sličnog. Ima sasvim blage iscjeljiteljske moći koje su nam dobro došle. Ja sam pak anomalija, jer punokrvni čarobnjaci i vještice s osam godina razvijaju svoju moć, ali samo jednu. Neki po nasljednoj liniji dobiju bezvezne stavri poput mijenjanja vanjskog izgleda. Oni malo sretniji dobivaju manipulaciju osjećajima ili puni oblik telekineze. Moći dolaze u tisuću nijansi i varijanti, ali dvije su izuzetno rijetke - manipulacija vremena i manipulacija umova. Pod manipulacija vremenom ne misli se na igranje kišom, ciklonom i oblacima, nego na kontrolu prolaznosti vremena i premotavanje povijesti, vraćanje i promjenu tijeka događaja i ostavljanje stravičnih posijedica na sadašnjost. Lena i ja pokušale smo nestati s radara, uvijek spremne na sigurnosnu selidbu svaka tri mjeseca. Nas dvije smo jednostavno previše različite da bi se slagale, a majku nikad ni ne spominjem, jer joj je nova manikura uvijek bila važnija od mene.

Povijest moje vrste i nama je nepoznata jer su za vrijeme masovnih spaljivanja vještica dokumenti uništeni kako ne bismo bili otkriveni. Vješci su izuzetno rijetko  bili spaljivani jer žene uvijek dobivaju jače i upadljivije moći od muškaraca. Što je moć jača, to se teže sakriva i potrebno je više energije za blokiranje instinktivnog služenja njima. Većina nas živi stopljeno s običnim ljudima, služeći se moćima daleko od ljudskih očiju. Mlade djevojke i mali broj dečkiju s izraženim moćima školuju se kod kuće, a polutani i oni sa slabijim moćima pohađaju škole i fakultete. Pod svaku cijenu se pokušava ostvariti normalan obiteljski život s prizvukom normalnosti, a ja se skrivam po Europi i printam sebi i Leni lažne dokumente. Priča ide ovako- ja sam (umetni lažno ime) i dolazim iz New Yorka ( da objasni moj engleski). Živim sa samohranom majkom ( za razgovore ravnatelja i moje takozvane majke pobrinuti se da sam blizu prostorije da mogu Leni manipulacijiom napraviti lažne bore). Dolazim se jer mi je majka pozvana kod rođaka (u pojedinim slučajevima jer se udaje za nekog zemljaka ) i ubrzo se selim. Prije se nismo selile tako često ali sad je to potpuno druga priča. Jedino što nam to olakšava je moja sposobnost da bilo koga uvjerim u bilo što. Jer igrati prljavo mi je jedina opcija.

Znam da je sve što živim i radim varka. Ne smijem, uopće ne smijem pokazati tko i što jesam.

Jer to znači smrt.