Zaboravio sam kako izgleda biti u njenoj blizini. Osjetiti dobro poznati miris, nesmotreno dodirnuti pramen kose... Prošlo je toliko godina. Ako mene pitate i previše. A svaka godina bez nje se duplo broji. Svaki dan je beskrajno dug,
a u noć se vrtoglavo začauriš, pa se trudiš da razmišljaš o bilo čemu drugom...
I taman kad ubijediš sebe da si uspio u tome, jedan dobro poznati osmijeh ti se javi u snu. I što je najgore, ne želiš da ode... Želiš da se ne probudiš, iako znaš da te to vraća puno stepenika nazad dalje od zaborava. Al' ni tu malu iluziju ne bi mijenjao ni za šta...
A tek kad je sretneš. Godinama poslije. Kad si već bio ubijeđen da je u nekom drugom univerzumu, nasmijana, sklupčana kraj kamina uz omiljenu knjigu. Negdje daleko... Putevi su vam se razilazili kad si tako očajnički želio da je sretneš.
Razmišljao si da je to dobro za tebe, jer ti pomaže da je preboliš i zaboraviš.
A zatim se pojavi kad se najmanje nadaš. Kad si već ubijedio sebe da si duboko u sebi zakopao želju za njom. Želju za slučajnim susretom, za pogledom koji sve govori. Govori da i ona osjeća isto i da se duboko negdje u njoj vodila ista borba.
Ali ovaj pogled ne govori to. Govori da je sve prošlo. Da si ti jedini koji se zavarava da još uvijek traje. Da je srećna. Da je pronašla ono što je oduvijek tražila, a da ti nisi uspio to da joj pružiš. Negdje u dubini duše pokušavaš sebe da ubijediš da si srećan zbog njene sreće. Da si samo to želio. I gutaš knedlu... Jednu, dvije... A onda te nekad poslije stigne sve. Shvatiš da si pustio jedino za šta je trebalo da se boriš. I da više nemaš priliku da to ispraviš...
Ali, bar je neko srećan... I bar je to jedina utjeha koja ti ostane na kraju...
Aleksandra Popović
