''Sretan Uskrs'' piše na panou odmah na ulazu crkve. Na uskršnjoj misi svake godine stojim do vrata da pobjegnem pred stampedom vjernika koji se nakon obreda žure žvakat šunku i ostale uskršnje ''stvari''. Promatram slova. Izrezana od kolaž-papira, savršeno izrezana. Zamišljam nečije ruke kako najprije ispisuju na papir slovo po slovo te ih izrezuju vješto i precizno, strpljivo. Ja nikada nisam bila umjetnički nadareno dijete za crtanje, rezuckanje, bojanje. Radila sam to ofrlje i da se riješim. Često su mi takvi zadaci crtanja služili da se pravim udubljena u posao kako bih neprimijećeno mogla slušati o čemu odrasli razgovaraju. I da izbjegnem komunikaciju s vršnjacima.
Smetaju mi pribadače na tim savršeno izrezuckanim slovima. Da sam ja radila ta slova pa tražila bih da ih učvrste nekom ljepljivom trakom na pano, a ne šarenim pribadačama. Pobogu. Pribadače. Pribadanje. Uskrs je. Ja sam u crkvi. Mami za ljubav. Zapravo, zbog mira u kući. Pizdila bi tjedan dana da nisam otišla na jutarnju uskršnju misu. Ne znam jesam li grozna osoba zato što sa skoro 20 godina nemam muda suprotstaviti se mami ili zato što su me šarene pribadače na panou podsjetile gdje sam. Ma, nisam grozna osoba. Jednom godišnje. Sat vremena. I to je dovoljno da izbjegnem prigovaranja narednih sto godina. A ni pribadače nisu loša asocijacija da me trgnu i da uspravim uspavana obješena ramena te dodjelim sestri utješni pogled koji govori ''brzo će bit gotovo''. Pripremila sam ga i pogledala ju, ali ona je bila udubljena u taj čudesni obred zbog kojeg su se toliki ljudi okupili i laktarili me i mlatili svojim košaricama sa svih strana. Pustila sam ju da uživa. Da mi je bilo dovoljno dosadno, počupala bih ju za kosu i pravila se da nisam ja. A onaj njen nervozni pogled bi mi pružio zabavu na nekoliko sekundi. Ne da mi se. Prerasle smo to, valjda. Budem kasnije.
Žena pored mene kašlje bez prestanka već desetak minuta. Pušački kašalj. Par ljudi ju šiba pogledom. Ona ometa njih dok slušaju Božju riječ. Slušam taj grozan kašalj i zamišljam ju s cigaretom. Čudo. Ne dopire dim iz njene odjeće. Ali prsti joj sigurno smrde. Zamislim ju kako se noću guši u tom kašlju. Kako budi muža, zakletog nepušača i žuri iz sobe gušeći se dok ovaj proklinje nju i njene cigarete. Odlazi u kuhinju, pali svjetlo i kuha kavu. Odlazi na balkon. Pripaljuje cigaretu i razmišlja kako se neće vratiti u krevet. Uskoro će svanuti pa će se početi spremati za misu. Susreću nam se pogledi. Na trenutak je prestala kašljati i između dva gušenja stigla mi je promuklim glasom prošaptati ''jebene cigarete''. Slegnula sam ramenima i razvukla usne u kiseli osmijeh u znak podrške. To je bilo najviše za što sam u pola osam ujutro bila sposobna što se tiče socijalnih kontakata.
Pomislila sam da bi žena pušačica voljela možda nastaviti komunikaciju pa sam prebrzo i nepristojno okrenula glavu od nje. Sestra mi je i dalje bila u katarzi. Ili je spavala otvorenih očiju. Nisam bila sigurna. Pogled mi je zapeo za ogroman crveni dijamant. Nije mi pogled zapeo, taj kič ga je zarobio. Tijelo mi se zgrozilo nad tolikom dozom neukusa. Skupila sam hrabrosti natjerati pogled da klizne i odmjeri čitavu šaku, ponosnu nosačicu ukrasa na kažiprstu. Stara, naborana koža. Modre izbočene žile i ogromni nokti nalakirani u rozo. Kladim se sama sa sobom da se iznad zapešća krije krzno. I moj pogled kreće u uvid. Stišćem šake. ''Znala sam jebote''. Bakica natjecateljica. S glomaznom košarom i buketom cvijeća veličine onog vijenca za groblje. Odmjerava druge bakice i zadovoljno kima glavom. Šteta pa joj je tupasti muž zaspao i nije se stigla pregurati u prve redove. Sada mora neprimijećena stajati na ulazu. Barem ima dobar pogled na konkurenciju. Ali ostat će nakon mise ispred crkve poćaskati i pokazati se ostalim bakicama prijateljicama natjecateljicama.
Brzinski pogled na sat. Tri četvrtine su prošle. Još malo. Prebacujem težinu na drugu nogu. Još nam treba pošpricat šunkicu vodicom i možemo doma. Glomazna drvena vrata sakralne zgrade se otvaraju. Šuškanje plastične vrećice. Došao je. Kao i prošle godine i pretprošle. Znam, a da se ne okrećem. Zaboravim na njega do idućeg Uskrsa, ali prepoznam ga kada dođe. On je točno došao po ono što treba. Po blagoslov svoja tri komada kruha. Nema vremena za pokazivanje, nema što pokazati. Nema pušački kašalj jer su mu cigarete luksuz. Ima neugodan miris i Konzumovu vrećicu koja šuškanjem uznemiruje vjernike. Moja sestra se ne osvrće za smradom i zvukom. Potvrđujem pretpostavku da spava otvorenih očiju. Drago mi ga je vidjeti. Pitam se koliko bi ljudi, od ovih što me laktare i udaraju košaricama, sada bilo tu da su u njegovoj situaciji. On vjeruje. Ja glumatam da ne raspizdim staru. Svi ostali glumataju. Čovjek u prevelikom odijelu mu pruža novčanicu od 50 kuna. Diskretno, ali da se vidi. Nakon čina obavljenog u tišini i bez riječi, čovjek u odijelu se osvrće, traži poglede onih koji su vidjeli kakav je humanitarac te pronašavši zadovoljavajući broj odobravajćih pogleda, prođe prstima kroz ostatke sijedih vlasi na dobroćudnoj glavi.
Izašla sam prije krda i stala sa strane kako bih pričekala usnulu sestru zaostalu u gužvi. I ne promakne mi prizor. Čovjek s tri šnite kruha u Konzumovoj vrećici probija se kroz grupicu bakica prijateljica natjecateljica i njihov oblak pomiješanih parfemčina. One se zgražavaju i jednom rukom prekrivaju noseve dok drugom čvrsto drže gigantske košare s posvećenom šunkom. Isti čovjek s tri šnite kruha u Konzumovoj vrećici u prolazu se zabije ženi pušačici u leđa. Ovoj ispadne cigareta na pod. Podigne ju. Sebi u bradu promrmlja ''jebene cigarete'' i strpa cigaretu i cijeli njen filter u usta dok traži upaljač.
Evo i usnule sestre. ''Zgodna propovijed, kaj ti veliš? E ak stara pita po kom je evanđelje kaj ćemo reć?''
YOU ARE READING
Sretan Uskrs
Random''Sretan Uskrs'' piše na panou odmah na ulazu crkve. Na uskršnjoj misi svake godine stojim do vrata da pobjegnem pred stampedom vjernika koji se nakon obreda žure žvakat šunku i ostale uskršnje ''stvari''.
