"Ako nakon tri sata traženja ne izvučeš zlato, trebat će ti vraški dobro opravdanje."
Sjeo sam nervozno na najudobniji naslonjač na planetu i čekao.
Aurelija je izronila iz hrpe praznih floppy diskova i CD-a, drzeći nešto svjetlucavo u ruci.
"Ne brini se, našla sam što sam tražila. To što si još uvijek tu samo dokazuje koliko me voliš."
Nasmiješila se. Uzdahnuo sam i ustao iz naslonjača.
Otresao sam prašinu sa sebe. Ova prostorija očito nije bila u uporabi već predugo.
Pokušao sam nešto i očistiti dok je Aurelija tražila štogod da je toliko važno da smo morali doći ovamo, no svaki put kad udahnem 50% zraka je prašina.
Čekam da mi pluća izađu kroz nos koliko sam puta kihnuo.
"U redu, sad idemo po kompjuter. Trebam nešto čime ću prenijeti program na uređaj."
Ustala je i otresla prašinu i krhotine plastičnih pakiranja CD-a.
"Dobro, gdje ti misliš nabaviti tu opremu? Mogla si pitati državu da ti sve to plati."
Okrenula se i pogledala me kao da sam pitao zašto je nebo plavo.
"Državu pitati za kompjuter? Jedva su mi dopustili da ovo pokušam, a kamoli još dati mi novac za to."
Pokupio sam knjigu s poda. Otresao sam prašinu s nje i shvatio da držim Bibliju. Ispustio sam knjigu iz ruku na pod i brzo zapratio Aureliju koja je otišla u kuhinju.
"Držali su te u onom zatvoru toliko dugo i sad te tjeraju da radiš ovo kako bi oni mogli preživjeti na Marsu, a ne bi ti ni pomogli barem s materijalnim dijelom stvari?"
Čuo sam njen podsmijeh.
"Dobrodošao u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, Aleksandre."
Zakolutao sam očima i prekoračio prag u kuhinju.
"Da, držali su me zatvorenom u tom Institutu, ali moja je odluka bila da nastavim s ovim."
Stala je prčkati po kutijama u dnevnoj sobi koja je bila spojena s kuhinjom. Naslonio sam se na okvir vrata, gledajući kako prekapa po silnim stvarima.
"Ali zašto? Ne duguješ im ništa."
Aurelija prestane prčkati po stvarima. Ustala je, gledajući ravno u mene pogledom koji ubija.
"Jer ja to želim. To je moj rad, moj život. Ni zbog koga to neću propustiti, pa čak ni zbog ove proklete-"
Zaustavila se i duboko uzdahnula.
"Gle, kod mene nema pitanja zašto, razumiješ? Možeš mi pomoći, možeš otići. Nitko ti ne brani. To znaš, Alek."
Vratila se nazad kopanju po kutijama.
Prišao sam jednoj od kutija i otvorio ju. U kutiji je bila nekakva crna ploča, i kad sam ju podignuo i otpuhnuo prašinu s nje, shvatio sam da se može rasklopiti.
"Lija, ovo tražiš?"
Okrenula se prema meni. Usta su joj se razvukla u osmijeh koji je zračio toplinom.
"Da, to je to. Ponesi tu kutiju."
Vratio sam crnu ploču u kartonsku kutiju i podignuo ju.
Aurelija me gledala kao da sam dijete koje je tek naučilo hodati.
"Idemo?"
Nasmiješila se vedro.
"Da, da. Kroz vrata."
Ponosna je na mene.
"Znaš, nikad nisam mislila da će jedan od Krilatih nositi kutije za mene."
Izašao kroz ulazna vrata na trijem. Snijeg je pao. Ima ga puno.
"Nikad nisam mislio da će me Majka Znanja prihvatiti kao pomoćnika."
Aurelija je izašla i zaključala vrata za sobom četiri puta, provjeravajući je li dovoljno čvrsto.
"Čudesan ovaj život, ha?"
Čim se okrenula, nasmiješila se. Ona se uvijek smije.
"Snijeg!"
Potrčala je i poskliznula se na ledu.
Spustio sam kutiju na tlo i potrčao do nje, pazeći da ne završim i ja na tlu.
"Lija, jesi dobro?"
Smijala se.
"Nešto je krcnulo."
Pogledala je prvo kutiju, pa mene. Briga joj se iscrta na licu.
"Znaš šta, ponesi kutiju do stana. Snaći ću se ja."
Sad sam se ja njoj smiješio.
"E, Lija moja."
Sagnuo sam se, pažljivo provlačeći ruke - jednu pod njezina koljena, a drugu pod leđa.
"Znaš da to tako ne ide."
Podignuo sam ju. Ona je instinktivno prebacila ruke oko moga vrata, gledajući me poput ozlijeđene lastavice.
"Aleks, ta kutija nam treba."
Nasmiješim se.
"Šta će ta kutija bez nekoga da ju otvori?"
Nosio sam ju do stana. Gledali smo snijegom prekrivene ulice, zamišljajući kakva će zima biti na Marsu, kad ne bude snijega.
Duboko u sebi znao sam da Lija nikad nije bila, niti je ikad mogla biti - lastavica.
