The Female Lycan (CRO)

1. Poglavlje - drugi dio

Ako vam se sviđa pritisnite zvjezdicu i obavezno komentirajte :)
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Bacila sam torbu preko ramena i izašla iz hotela. Hodala sam do najbliže autobusne postaje i tamo sam sjela.

Inače bi vukodlak trčao do svojeg odredišta, ali ja ne mogu. Kad bi me neki vukodlak vidio, bila bih u gadnim problemima. To je najgora stvar kod toga što sam jedini ženski Lycan.

Inače nas je bilo dvoje. Ja i moja mama. Alvery Rosai - Fabre.

Ali ona je umrla prije dvjesto godina, zbog srebra. U zadnjim godinama njezinog života bila je mučena i zato se ja skrivam. Umrla je ponosna, ali depresivna žena. Pošto je tata umro od raka par godina prije.

Bila sam dovoljno stara da se sama brinem za sebe i oni su me naučili kako se boriti i sve što trebam znati kako bih preživjela. Tako da nije bilo preloše, ali su mi i dalje nedostajali i iako sam puno naučila preko godina mojih putovanja, bilo je još puno stvari koje sam trebaka znati.

Podignula sam pogled kada sam čula zvuk stajanja guma. "Dolazite li, gospođice?" Kimnula sam glavom i popela se na bus, dajući vozaču novac. U busu je bilo nekoliko ljudi, oko dvanaest,neki su pogledali u mene, dok su drugi nastavili raditi ono što su radili.

Sjela sam na mjesto do prozora blizu kraja. Vrijeme nije bilo najbolje danas. Bilo je oblačno, ali nije bilo znaova kiše. Drveća su se lagano njihala s hladnim vjetrom.

Meni hladnoća nije smetala, pošto je moja tjelesna temperatura viša od običnog čovjeka.

Bus bi stao svako malo kako bi ljudi ulazili i izlazili s busa. Ja sam ostala oko sat vremena sve dok bus nije došao na stanicu blizu moje destinacije.

Zahvalila sam vozaču prije nego što sam sišla s busa. Bus je otišao, polagano dolazeći do najbližeg kolodvora. Nakon što sam duboko udahnula pogledala sam u oba smjera prije nego što sam došla do znaka na kojem je pisalo "Dobrodošli u Redstone".

Područje ispred mene bilo je pokriveno dućanima. To je mali grad u kojem sam bila nekoliko puta. Tu stvarno nema ničega uzbudljivog, ne ističe se previše. Ali mene ne zanima grad već ono što se nalazi iza njega.

Velika šuma koja se proteže kilometrima dalje. Par kilometra unutra živi jedan čopor. Zove se Silver moon čopor. To je čopor od jedno tristo vukova, velik je, ali ne najveći na svijetu.

Hodala sam ulicama malog grada, dobivajući poglede svako malo. Šuma je polako počela ulaziti u pogled. Koračajući u šumu, udahnula sam svježe prirodne mirise šume, što mi je donijelo osmijeh na lice jer me je podsjetilo na dom. Ubrzala sam svoj tempo i hodala prema teritoriju čopora.

U svega nekoliko minuta nakon što sam zakoračila u teritorij čula sam zvuk šapa, kako udaraju grubo i oprezno o zemlju.

Četiri muškarca su izašla iz sjena šume sa skrivenim maskama na licima. "Što radiš ovdje?" jedan od njih je pitao. Bio je visok i nije imao obučenu majicu, ni jedan od njih nije imao.

"Došla sam posjetiti prijateljicu" odgovorila sam monotono.

"Kako se zove?" pitao je.

"Vanessa Burling"

Nije ništa rekao, ali sam vidjela da su mu se oči zamaglile, razgovarao je preko umne mreže (ne znam kako bih drugačije prevela mind linking). To je posebna sposobnost dana nekolicini vukodlaka sa njihovim činom.

"Reci kako se zoveš"

"Tia Martin" rekla sam. Izdahnuo je i klimnuo glavom i pokazao mi da ga pratim.

Pratila sam četvoricu, jako ukočena muškaraca. "Ne predstavljam nikakvu prijetnju vašem čoporu pa se možete opustiti" rekla sam. Još su se više ukočili nakon moje izjave. "Možete poslušati moje otkucaje srce", nakon što sam to rekla malo su se opustili.

Velika kuća je došla u pogled, koja je bez sumnje bila kuća čopora. Pogledala sam ispred sebe i vidjela curu kako stoji vani gledajući prema nama.

Nasmiješila sam joj se kada je počela trčati prema nama. "Tia" povikala je uzbuđeno s osmijehom od uha do uha. Vratila sam osmijeh te je ona skočila u moje ruke. Nasmijala sam se njezinim postupcima. "Bok Ness" rekla sam grleći crvenokosu curu.

"Prošlo je previše vremena" izjavila je gledajući me. Kimnula sam glavom slažući se s njom. "Dođi, tata jedva čeka da te vidi" rekla mi je vučući me prema kući.

Vanessa ima dvadeset i osam godina i crvenokosa je djevojka. Upoznala sam ju i njezinog tatu prije šest godina. Ona i njezin tata bili su teško povrijeđeni u rogue napadu. Na kraju sam završil mijenjajući se pred njima. Ubila sam rogueove i pomogla im, a zauzvrat oni su obećali da će čuvati moju tajnu. Oni su jedni od malo ljudi koji znaju.

Ušli smo u kuću, samo da bi imali sve oči uprte ravno u nas, ali Ness ih je sve samo ignorirala i nastavila me vući na kat.

Došli smo do vrata kroz koja je Ness upala ravno unutra. Stala je kod kauča i nasmiješila mi se. Čovjek u svojim pedesetima, ali izgledao kao da je u četerdesetima, sjedio je na kauču, gledajući u staru knjigu.

"Tata pogledaj tko je ovdje!" Ness je rekla uzbuđeno.

Pogledao je kroz svoje naočale, njegove oči su stale na mojima. Odmah se je nasmiješio i ustao. Uzeo me u čvrsti zagrljaj.

"Dobro te je ponovno vidjeti Della Rosai!"