Dead Zone

"Zar moramo ići poprečnim putem?" upita Sarah zbunjeno gledajući cestu koja je vidno ne baš posjećena. Okej ni meni se baš ne sviđa ova cesta ali znam da nam se nema što dogoditi stoga se ja neću složiti sa njom već ću šutiti. Naslonim lakat na vrata auta dok glavu naslonim na njegovo staklo. Nema veze što malo malo pa lupnem o prozor radi kamenja na cesti jer je to na neki način umirujuće. "Da uštedimo gorivo kojeg jedva da ima Sarah,sjećaš se?" reče Brian.Dap. Nismo računali na to da su dvije benzinske crpke na putu izgorjele pa smo ostali švorc što se tiče goriva. Nadam se da na pola puta nećemo ostati bez njega. Oh kako ne mogu dočekati taj kamp i svježi zrak i da se malo odmorim od pretrpanog grada koji je pretrpan ljudima koji su pretrpani tuđim životima,ako me razumijete. A i između ostalog malo se odvojiti od roditelja sa svojim prijateljima je genijalno. Da se prepavim; najboljim prijateljima. Svoj život ne mogu zamisliti bez njih i bez njihovih sranja i provala i zahvaljujem dragom Bogu što smo se našli. U taj trenutak svi se zanjišemo kao da vozimo po ne znam ni ja čemu a ovo je cesta. "Sranje,očito se probušila guma" progovori Dylan nakon nekoliko minuta šutnje (oko 30 minuta jel,ne moramo biti precizni). Fuck i što sada? Nadam se da budala u gepeku ima dodatnu gumu jer zaista mi se neda hodati do odredišta jer ima još dobrih 100 km. Ostanem na mjestu očekivajući da Dylan i Brian izađu i krenu mjenjati gumu zar ne? Ali umjesto toga oni ostanu šokirano sjediti na mjestu. Ne ma ne,sigurno se zajebavaju jer ne moguće je da ne ponese rezervnu gumu ono za svaki slučaj. "Što vi čekate?" upitam zbunjeno i ne stignem dodati ni novu rečenicu kad me prekine Brian; "Nemamo drugu gumu". Super,a da provjerite samo dali je guma jako oštećena ili ne ha? I sada bi mi trebali pješačiti a auto ostaviti ovdje,a nije ni naš već od Dylanovog oca. Pogledam u Sarah kojoj su zjenice prilično široke dok promatra okolinu. Promotrim i ja krajem oka okolicu i shvatim da je oko nas šuma. Volim šumu,ali ne ovakvu. Gusto drveće i grmlje mogu vidjeti pa čak i krajem oka,izvrsno. Nije meni problem za mene koliko za nju jer znam da se ona jako boji šuma. Horor mala,šta češ. "Tu na karti ima jedan grad,nadajmo se da ćemo tamo naći pomoć i nazvati pomoć da nam prenesu auto" kaže Brian promatrajući kartu koju drži čvrsto u ruci. Pitam se dali taj mali grak uopće nudi takvo nešto jer znate kako to već ide. Meni se zapravo i na neki način sviđa ovo jer volim avanture ali hodanje u kratkim hlačicama po ovom grmlju i nije baš pametna ideja. Mogu dobiti krpelja ili tko zna što sve. "Molim vas da stignemo prije mraka" Sarah. Znala sam da će to reći a isto tako se nadam da shvaća da je već predvečerje i da nema šanse da tako brzo stignemo do mini grada spasioca. Woah,ja i moj humor. Opet ću šutiti jer joj ne želim ubiti nadu za spasom. Opet humor za koji mislim da mu se jedino ja smijem. Pa da,ne smijete mu se ni vi.

***

"Fuj,stvarno fuj" komentira Sarah na šumu kojom se svi zajedno provlačimo. Da,samo je njoj fuj a meni je eto super. Iskreno da vam kažem malo mi je jeziva ova šuma. I ovo je prvi put da mi je nešto tako jezivo. Nadam se da to nije nikakav loš znak. Trenutno oko nas nema ničega osim same šumetine i zelenila. Pravi raj za zelenoljupce. Recimo,moja najdraža boja je plava. No,nisam muškobanjasta nego jednostavno mi je ta boja nekako mistična i kao da ide u dubine. Ne mogu opisati to nekome tko voli rozu ili neonsko žutu. Smrad nečega ustajalog nas prati otkad smo ušli u šumu,kao da je (da prostite na izražavanju) nešto crklo ovdje. Super! Nema ništa ljepše nego odmor provoditi hodajući po smrdljivoj šumi zar ne? Okej Kiki smiri se (nije mi ime Kiki već Christina). Polako već pada i večer a ja pojma nemamo gdje ćemo mi spavati tj.prespavati. Ma nema šanse da cijelu noć hodam kroz šumu jer sam već iscrpljena. "Psst" u trenutku kaže Sarah zaustavljajući moje daljnje hodanje. Wtf? Ona se osvrne oko sebe a mi ju zbunjeno gledamo. Čemu je sad ovo bilo? Zna da smo svi nervozni zbog ove nesreće a svejedno nas sad zajebava. "Jel č-čujete vi to,nešto je t-tamo" pokaže prstom ispred nas. Ne,ne čujem ništa osim njenog isprekidanog glasa. Zaista nebi trebala gledati toliko horora ako će se bojati obične smrdljive šume. Odmahnem glavom i namjestim usnice ( u stilu Obame na memeu Not Bad) davajući joj do znanja da nemam pojma o čemu ona priča kao ni Dylan ni Brian. " AAAA,netko je tamo prošao " ponovi ona uplašenije nego maloprije. Pogledam ravno,ništa. Već su počele halucinacije a tek smo ušli u šumu. Za svaki slučaj pogledam malo oko sebe no kao što sam i očekivala ne vidim ništa osim šume,šume,šume i da nadodam ŠUME! "Sarah samo ti se pričinilo,ne brini nije ništa" kaže joj Brian te joj namigne uz osmijeh. Ima vrlo lijep osmijeh koji mogu vidjeti čak i u već mračnoj okolini. Složim se sa njime i nasmješim se Sarah koja izgleda prilično uplašeno. Čini mi se da će ona najviše od svih nas mrziti ovaj odmor. "Odmor" . "Ljudi,čini mi se da vidim kuću ondje" Dylan se javi pokazujući prstom na ljevo od nas. Odlično,kao stvoreno za odmor od hodanja. Ali znate što? Uvijek mi je bilo zanimljivo kako u svakoj baš svakoj šumi postoji ta neka kuća. Ah,ne možete ni zamisliti Sarahin izraz lica. Sigurno misli da će nas tamo uhvatiti neki zombi ili vampir pa će nas pojesti. Okej,neću joj se podsmijavati samo mislim da nema razlog za bojati se. Osjetim ruku na svome vratu kako lagano prelazi preko njega. Kako me nervira kad to Sarah radi a dobro zna da me škakljika,a uz to sam i živčana. "Sarah daj nemoj me pipkati po vratu" i čujem smijanje. Barem se oraspoložila jer stvarno bi mi bilo žao da bude sva uplašena putem do grada. Ignoriram to što je učinila i nastavim hodati gledajući ispred sebe. Kako god se okrenula vidjeti ću isti prizor,isto grmlje,isto drveće. Nevjerojatno. Opet osjetim ruke oko sebe. Hladni prsti polako prelaze po mom vratu dok ja u istom trenu kolutam očima. "SARAH!" kažem mrvicu ljutito i pogledam desno kuda je ona hodala kraj mene. WTF? Ona hoda pored Dylana i tipkaju nešto na mobitelu,čekaj dali se ona šali? "Molim?" "Jesi li me ti to sada pipkala po vratu?" "Ne?" okrene se i svi zastanemo. Gleda me vrlo zbunjeno dok su joj obrve naborane u čudnu pozu. Znam da ne laže,poznam je dovoljno dugo. Pogledam u Dylana i Briana čije su obrve visoko gore. Niti jedan od njih se ne smije a inače kad rade tako nešto ne izdrže ni sekundu ozbiljni. "Niti jednom me nisi pipnila?" upitam Sarah pokušavajući smiriti svoje uzbrkane misli koje trenutno skakuću po mojoj glavi kao po trampolinu. Ona odmahne glavom dok joj lice vidno poprima bijelu boju. Okrenem se oko sebe u slučaju da netko ne ide za nama no bezuspješno. Nema nikoga.

 " AAAA,netko je tamo prošao " 

Sjetim se Sarahinih riječi i shvatim razlog zašto je bljeda. Zaista je neugodno osjećati nečije ruke i čuti nečiji smijeh pod uhom a da nije nitko pored vas. Možda smo obje od silnog straha počele halucinirati. Ali kako kad je dodir a i smijeh bio stvaran. "A jeste vi čuli da se netko smije? " upitam gledajući oko sebe. Znam da neću vidjeti ništa ali za svaki slučaj ja pogledavam okolo i naokolo. Ustupi trenutak tišine i ja ne obračam pažnju na njih već na gomilu već tamne zelene boje. "Mislim da bi bilo pametno da uđemo u kuću" progovori Brian. Da li je to negacija? Zar sam ja stvarno poludila. Hahaha,ma daj smiri se Kiki vjerojatno si si to umislila ili je to glupi plan Sarah tako da zažalim što sam rekla da nema nikog i da nikog nije vidjela. Ponekad se stvarno sramim sebe i svog djetinjeg ponašanja.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Okej,to bi bilo to za neki uvodni dio. Pokušati ću pisati što jezivije i nadam se da vam se sviđa za sada :) Pozzz