Oprosti mi!

2.

-Beth. Ja..
-Sto je Emma? Hajde da udemo.
- Bojim se Beth. Nikada nisam bila na ovakvoj zabavi. Sta ako..
- Sta ako ovo sta ako ono..Emma nemoj se umarati glupostima. Ovo je samo jos jedna obicna zabava. Ne moze ti se apsulutno nista dogoditi, a i ja sam tu da te stitim. Dobro ce ti doci.

Pogledala me je tim svojim krpnim smedim ocima. Mogla sam joj procitati na licu sto je tada mislila. Bojala je se.

-Cega je se bojala Beth?
- Droge, alkohola,... Takvo mjesto nije bilo za nju. Ona je bila jedna pristojna cura, dobra ucenica, uzor svima,... Nije pripadala takvome mjestu.
- A vi? Jeste li vi pripadali tamo?
(Nakratko sam se zamislila. Ovo pitanje  psihijatra nisam ocekivala.)
- Ja sam zeljela pripadati tamo, ali prava istina je da to mjesto takoder nije bilo za mene.

Pruzila mi je ruku, a onda smo zajedno usle. Lea je bila iz ugledne obitelji. Roditelji su joj bili lijecnici. Taj vikend su otisli na poslovan put pa je ona odlucila iskoristiti priliku dok ih nema. Kuca je bila velika, ali cinila je se toliko malenom naspram velikog broja ljudi koji je se nalazio u njoj. Mnogi su bili vec pijani, nadrogirani,... Miris trave, cigara i alkohola osjetio je se po citavoj kuci. Emma me je promatrala prestravljeno. Zeljla je otici. Pokusavala mi je nesto prisapnit na uho. Od preglasne glazbe nisam mogla razaznati sto mi govori. U jednom trenutku namrsteno je krenula prema izlazu. Pokusavala sam krenuti za njom dok je kolona ljudi prolazila pored mene.

-Jeste li ju nazvali? Pokusali naci?
-Da. Naravno. Zvala sam ju na mobitel. Nije se javljala. Znala sam da bi bila losa ideja da nazovem tetu Silviju.
-Sto ste onda ucinili?
-Odlucila izaci vani i potraziti ju, ali tada sam ju ugledala sa njim.
-Tonijem Müllerom?
-Da sa Tonijem. Obgrlio ju je rukama dok se ona cerekala u njegovom zagrljaju. Ispijali su bocu votke. Bila je jako pijana. Krenula sam prema njoj.

-Emma?! Jesi li ti normalna?! Sto radis?! Hajde idemo.
-Ejjj mala. Ne mozes mi tek tako odvlacit djevojku.

Pogledao me je ostrim pogledom dok sam ja povlacila Emmu za rukav tjerajuci ju da ustane sa kauca.
-Tko si ti da mi ti kaze?
- Beth, ovo je Toni.  Toni ovo je Beth. Moja najbolja prijateljica.
-Beth zamolit cu te da odes u miru ili da nam se pridruzis. Biraj!
-Necu niti jedno niti drugo, a sada joj pusti ruku ljigavce.
- Beth pusti me. Zelim ostati ovdje sa Tonijem.
Nisam ju mogla prepoznati. Bila je jako pijana i znala sam sto ce se dogoditi ako ju ostavim samu. Zato sam joj odlucila lagati da joj je ocu pozlilo i da mora hitno u bolnicu. Gospodin Toma bio je srcani bolesnik, a Emma ga je obozavla. Znala sam da je ce jedino na tu vijest reagirati.
- Tata?! Kako je?! Ja moram ici.
Ustala je se munjevitom brzinom sa kauca, a potom je potrcala prema vratima.
-Ljepotice javi mi se!
Toni je se derao za nama.
-Emma stani! Ne mogu te stic. Uspori malo!
Sada sam se ja derala za njom dok je kao muga bez glave trcala cestom.

-Kad ste joj objasnili da joj otac nije bolestan?
- Bojala sam se ako joj kazem odmah da ce se vratiti onome ljigavcu. Bila je jos pijana iako je donekle dosla k sebi od silnog soka. Odlucila sam kad budemo vec dovoljno daleko da joj kazem.
- Kako je reagirala?
- Kao sto mozete i pretpostaviti.

-Emma stani! Moram ti nesto reci!
- Beth sada nije dobar trenutak!
-Emma lagala sam ti! Tvoj otac je živ i zdrav i vjerovatno lezi doma na kaucu i gleda TV.
- Molim?! Kako si mi to mogla uciniti?! Je li znas koliko sam se samo zabrinula?! A da zaboravila sam. Ti to ne mozes znati jer nemas oca.
Ove rijeci zabolile su me jace od bilo kakvog udarca. Boljelo me je i to jako. Sva ona losa sjecanja na taj dan kada sam izgubila svoga oca u automobilskoj nesreci prolazila su mi kroz glavu. Mislila sam da su te rane vec odavno zacijeljene, ali prevarila sam se. Emma ih je sa tek par rijeci ponovno otvorila i boljele su jace no ikad. Suze su mi krenule teci niz obraze dok sam zapanjeno promatrala Emmino lice. Tko je bila ona? Zar prilici mojoj najboljoj prijateljici koja mi je brisala svaku suzu koju sam prolila za ocem da mi kaze nesto ovakvo?
-Beth ja.... Nisam tako mislila. Oprosti. Samo sam zivcana.
- Bila si u krivu Emma. Ja sam jedina osoba koju poznajes i koja moze razumjeti bol i tugu za ocem, a vjeruj mi takvo sto ne zelis nikada osjetiti.
-Beth...
Pokusavala me je uzeti za ruku. Nemilosrdno sam ju odgurnila.
-Ne diraj me! Vidis sto je malo alkohola ucinilo od tebe. Imala si pravo kada si rekla da ne trebamo doci.
Okrenula sam se i uputila kuci. Dozivala me je dok sam bijesno koracala prema kuci u nadi da ova noc sto prije proci.

-Ostavili ste ju?
-Da. Ostavila sam ju.
-Sto je bilo sa Emmom te noci? Kako je se vratila kuci?
-Koliko znam otisla je kuci. Nakon toga tri mjeseca nismo ni rijeci progovorile.
- Je li se pokusavala pomiriti sa vama?
- Isprva jest, ali bila je previse zaokupirana svojim novim momkom.
Toni i ona bili su u vezi.