,,Ha Eun! Šta je bilo!", Nam Joon je smirivao moju histeriju.
,,Nema ga!!! Nema ga više!!!", vrištala sam, prljajući lice krvlju sa ruku.
,,N-nije moguće...", Tae Hyung se tresao, štiteći sestru da ne gleda ovo što mi upravo vidimo.
Telefon mi je zazvonio. Javila sam se.
,,Ha Eun! Dolazite ovamo! Brzo!", Yoon Gi se derao.
,,Šta je bilo?!", jedva sam izgovorila.
,,Bomba će eksplodirati za 5 minuta!"
,,Bomba?! Kakva bomba?!"
,,Samo požurite! Ji Min je povrijeđen!"
Prekinula sam poziv i rekla:,,Nam Joon! Brzo! Idemo u našu četvrt!"
Ne bi trebalo da je daleko hodom.
,,Tae Hyung! Zovi dežurnu policiju! Odmah! Reci im gdje su kada se pobrinu za Seok Jina!", naredila sam i krenula da trčin prema "bogatunskoj četvrti" sa Nam Joonom.
,,Idi reci komšiluku da bježe! Sve će otići u zrak!", povikala sam i razdvojila se sa Nam Joonom. Stigla sam do Nam Joonove kuće i došla do prozora.
,,Yoon Gi! Yoon Gi!", kucala sam. Njegova glava se pomolila. Nisam ga čula šta govori.
Mahnula sam rukom da se skloni i palicom razbila prozor.
,,Ha Eun! Nemamo još dugo! Možemo biti mrtvi za manje od 3 minute!", oboma su nam obrazi bili mokri od plakanja. Nikada nisam vidjela da Yoon Gi plače.
,,Mora postojati način! Jesi li pokušao provaliti u sistem? Razbiti vrata?"
,,Jesam! Nema teorije! Prozor je previše mali da izađemo!"
Otišla sam do vrata i pokušavala da ih odvalim, ali nisam uspjela. Nema teorije da ih odvalim.
,,Ha Eun! Još jedna minuta!", zaderao je Yoon Gi. Gubila sam svaku nadu. Izgubiću sve koje volim. Sve do kojih mi je ikada stalo. Ništa mi ne pada na pamet. Sjesti ću ovdje i umrijeti zajedno sa njima. Ne želim da patim. To je sebično od mene, ali više volim da sam sebična, nego da patim.
,,Šta čekaš?! Bježi!", Ji Min je vrisnuo.
,,Ne! Nikada! Izgubila sam i mamu i tatu, ali tebe neću! Idemo zajedno ako treba! Biti ćemo zajedno sa njima!"
,,Makni se, glupačo jedna!", Yoon Gi je nadodao.
Neki momak je došao i odgurnuo me u stranu. Nožem je odvalio bravi i uletio unutra.
,,10, 9, 8, 7...", čuo se glas dok su iz kuće izlazili Yoon Gi i nepoznati momak, noseći Ji Mina sa previjenom nogom.
Trčala sam naprijed koliko su me noge nosile. Svaki korak je bio sve teži i teži.
,,Ha Eun!", Nam Joon se zaderao kada je ugledao da trčimo prema čistini.
,,Joon!", suza mi se otrgla, a njegovo ime je sve što sam uspjela reći.
Kroz uši mi je zazvečao prasak i osjetila neopisivu bol na leđima. Kao da me neko kuha živu.
Klonula sam na zemlju, gledajući svoje garave ruke, dok mi je u ušima pištalo od eksplozije.
Nam Joon je došao i tresao me. Nisam mogla da reagujem... Ništa nisam osjetila.
,,Ne odlazi od mene!", pištanje u mojim ušima je prekinuo glasni vrisak i tada sam sklopila oči i utonula u beskraj.
Probudila sam se u ničemu... Bukvalno ničemu. Oko mene je bila čista bjelina, a ja sam bila poptuno zdrava. Odjeća mi je bila čista, krvi i gari nije bilo, mogla sam normalno da čujem...
,,Ha Eun! Ha Eun, da li me čuješ?!", čula sam Jinov glas.
,,Jin! Jin, ovdje sam! Čujem te!", dovikivala sam se sa njim, dok mi je srce preplavljao dobar osjećaj. Mislila sam da mu nikada više neću čuti glas.
Hodala sak kroz neku maglu i spazila ga. Stojao je pored neke ogromne kapije i držao dijete u rukama. Oboje su bili u bijelom.
,,Jin!", potrčala sam da ga zagrlim.
,,Ne!", zaustavio me, ,,Ne idi dalje molim te!"
,,Jin, šta je bilo?"
,,Prođeš li kroz kapiju, znači da si mrtva. Nema vraćanja kada je prođeš."
Stresla sam se. Dakle ja sam... pred smrt... U komi sam?
,,Želim da te zagrlim! Želim da ponovno osjetim tvoj miris! Želim te nazad, Seok Jin! Zašto me ostavljaš?"
,,Zato što si mi važnija od mog vlastitog života!"
,,Zašto ja uvijek povrjeđujem ljude!? Uvijek sam razlog ljudskih suza!"
,,Ha Eun! Jin! Jeste li to vi?!", neko poznat nas je dozivao.
Okrenula sam se i vidjela trojicu mladića, kako nam se približavaju: Yoon Gi, Ji Min i Ho Seok.
,,Ho Seok? Šta radiš ovdje?"
,,A koga ste vi otkrili da je odvalio bravu? Ovaj put sam to uradio u dobre svrhe", odgovorio je.
Ho Seok nas ja spasio? Zašto? Zašto nas je spasio, kada radi za smutljivce. Sada svi imamo mogućnost da umremo.
,,Vas četvoro ne smijete preći ovu granicu!", Jin nas je upozorio.
Njih trojica su se odmaknula od kapije i otišla nazad... Ja sam ostala.
,,Ha Eun! Makni se!"
,,Ne! Tamo su mi i mama i otac i ti! Svi su mi tamo!"
,,Slobodno pređi u smrt, ja tu ne mogu ništa, ali ne bi li to bilo kukavički? Hoćeš li biti sretna zbog svojih dijela koja si uradila do sada? Imaš li nedovršenog posla? Želiš li dijete?"
Dijete... Dijete je sve što želim u svom životu - malo klupko koje ću da pazim i mazim do kraja života. Želim muža, također. Želim da se odužim kumovima za ono što su mi pružili... Ne, ja nemam ni jedan dovršen posao!
,,Onda te napuštam Jin! Dolaziću svaki put na groblje, da vas posjetim!", mahnula sam im - njemu i malenoj djevojčici u rukama, koja je bila identično kao on.
,,Volim te, Ha Eun! Ti si bila moja prva prava ljubav!"
,,Volim i ja tebe!", rekla sam i otvorila oči. Osjećaj nije bio onako lagan kao u bjelini.
Koža me pekla, jedva sam disala, boljela me svaka koščica, a na mene su bili priključeni razni aparati i infuzije.
Živa sam... Zar nakon svega zaslužujem da budem živa?
Čovječe pazi
Da ne ideš malen
Ispod zvijezda
Pusti
Da cijelog tebe prođe
Blaga svjetlost zvijezda
Da ni za čim ne žališ
Kad se budeš zadnjim pogledima
Rastajao od zvijezda
Na svom koncu
Mjesto u prah
Prijeđi sav u zvijezde
YOU ARE READING
The Burglar in the Jewel Store
Mystery / Thriller~Ni cvijeće ni zelenilo ga više ne opisuju... Sada je u njegovim očima samo tama~ Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pr...
