San Male Nikol

1. San Male Nikol

,,Mama, želim biti karatista!". Prvi put sam izgovorila tu rečenicu kada sam imala 5 godina. Oduvijek mi je bio san biti karatista.
,,Jesi li sigurna? Možda je malo grubo za tebe." - Govorila mi je mama zaštitnički.
,,Sigurna sam mamice. Molim te, upiši me!"
,,Ah, u redu. Ali kada stigne plakat za upis. Tek je Jul, a plakat vjerovatno stiže u Avgustu, to će biti još malo, moraćes se strpiti."
,,Kad bi bar ta stvar što se naziva ,,Avgust" bila sad."
***
Kao mala, upoznala sam se borilačkim vještinama. Tata je na TV-u stalno puštao svjetska karate prvenstva. Kao trogodišnjakinja, shvatila sam šta je to, a moje srce je nekako imalo želju da se poveže sa time, uvijek sam ćutala o tome. Sve dok svoju veliku zelju nisam pokazala riječima. Cijela moja duša je zaigrala. Jedva sam dočekala Avgust. Svaki dan, za mamu, pitanje je glasilo ,,Je li sada Avgust?", odgovarala bi mi ,,Jos malo duso.". Taman u Avgustu sam rodjena, pa sam se bila i upisala u školu. Baš me zanimalo šta moji, tada, budući drugari treniraju. Svaki dan sam razmišljala kako će mi biti. Da li ću znati to da radim, da li cu se plašiti, hoću li ići na takmicenja...? Svašta mi je prolazilo kroz glavu.
Avgust 2011
--------------
,,Danas nam je divan dan, divan dan, divan dan. Našoj Nikol rođendan, rođendan, rođendan...!" - pjevala mi je moja mama, ulazeći u moju sobu.
,,Danas mi je rođendan!"
,,Hajde, dođi u sobu, moraju i ostali da ti čestitaju!"
Krenula sam sa mamom polako. U sobi je bio moj tata, baka, djed, tetka, tetak, striko, strina i moje velike rodice. Svi su se digli na noge i čestitali.
,,Pile babino, kome je danas to rođendan?" - rekla mi je baka ponosno.
,,Meni, bako!"
,,A koliko godina punimo?"
,,Šest!"
,,Pa ti si već velika cura, majko moja..."
,,Nikol, sretan rođendan!" Čestitale su mi rodice davajući mi poklon.
,,I šta se kaže?" pitala me je mama.
,,Hvala!"
,,Nema na čemu." Pomazile su me po glavi.
Proslavili smo rodjendan uz tortu i veselje.
,,A sada, imamo jedno veliko iznenađenje za tebe." - reče mi tata, te skreće pogled na mamu.
,,A šta to?"
,,Danas te idemo upisati na karate!"
,,Šta! Ne mogu da vjerujem! Mamice, tatice, hvala! Idemo odmah, odmah!"
Krenula sam skakati po kući. Bila sam neopisivo srećna. Brzo me je mama spremila i krenule smo. Svo vrijeme sam bila nasmijana, jedva sam cekala da stignem na mjesto gdje se trebam upisati. Stalno smo prelazile neke ulice. Zar toliko treba do tog mjesta.
,,Mama, jesmo li stigli?"
,,Da, pogledaj."
Pogledala sam ispred sebe, vidjela sam velika vrata. Mama ih je otvorila i ušle smo. Kada sam pogledala na mjesto gdje treniraju ostali, dole je bila neka plava podloga i malo crvene. Trener je naređivao svojim karatistima. Dosli smo do vrata u koja smo, valjda, trebale ući. Mama je pokucala a čovjek se oglasio ,,Naprijed". To sigurno znači da mozemo otvoriti vrata. Mama je otvorila, a na stolici je sjedio neki covjek koji je držao olovku i neki papir.
,,Dobar dan." oglasi se moja mama
,,Dobar dan" čovjek joj uzvraća
,,Ja bih da upišem svoju kćerkicu na karate."
,,U redu. Ime i prezime?"
,,Nikol Rilaković."
,,Datum rodjenja?"
,,1.8.2005."
Čovjek je pisao nešto o meni, ali ja nisam obraćala pažnju. Samo sam gledala okolo, u prelijepe zlatne pehare. Kako su oni tako super karatisti. Nadam se da ću i ja tako jednog dana postati uspješna. San mi je da bude svjetski karate šampion, blago onima koji jesu.