Tajna - hermione.

11. dio

Daniel's P.O.V

Nisam bio ni svjestan trenutka kad sam prislonio svoje hrapave, hladne usne na njene mekane i nježne usne i započeo grub poljubac koji je bio isuviše pogrešan. Pogreška. Ovaj poljubac je ogromna greška. Ovim sam ju zauvijek označio i ove nježne trešnje su postale moje istog trena kad su se spojile s mojim.

Na tren se zaprepastila, ali joj je godilo i uzvratila mi je. Njeni poljubci su bili poput nje, nježni i lagani, a njene ruke su čvrsto vukle moju kosu kako bi ublažile žudnju između nas.

Kunem se, ostao bih ovako vječno. Čitav život bih je ljubio, i bilo bi mi dovoljno. Sve vrijeme ovog svijeta bih olako bacio u baru samo da imam tren gdje grlim ovo stvorenje ispred mene i ljubim je tako da nikad ne poželi tuđe usne.  

Čitav život bih ju činio srećnom, meni bi to bilo sasvim dovoljno. Njene oči, tamne poput krajnjeg mraka u sumrak, osvjetljuju moj put davno isprepriječen tamom i tugom i ubacuju u njega nešto na šta moje ludo srce i iskrivljen um nisu navikli. Sreću.

Jednom rječju, ona je - sreća. 

"Ti si jedina koju bih ljubio", kroz poljubac izgovorim najintimnije riječi koje sam mogao izgovoriti ovog trenutka. Zacrvenjela se nastavši poljubac. 

Ipak, shvatim da to nisam ja. Nisam čovjek koji bi je vječno pazio i s kojim bi ona bila srećna. Nisam čovjek koji bi bio tu istog trena kad poželi. Sa mnom bi doživjela tugu, doživjela bi nesreću i to je jedino što joj ja mogu ponuditi.

Dovoljno mi znači, da joj nikad sebe ne poželim, bar to značilo da je više nikad ne vidim. 

To je razlog zbog kojeg se polako odvojim od njenih usana i od same nje. Pogledala me je čudno svojim kristalnim očima i istim tim kristalom probola me pravo u srce. Misli da je nešto pogriješila. Dođavola, Helena.. Pogriješila si jedino u tome što si me upoznala. 

Nevino i zbujeno me gleda, a ja bez ikakvog načina za razgovor pomilujem njenu kosu i uzdahnem teško. Žudnju između nas zamjenila je neugoda, i svaki dah mi se čini teži i teži.

"Daniele", najzad je prekinula neugodnu tišinu između nas dvoje. Njen glas kojim izgovara moje ima me ubija svakog trena sve više. Njene oči su priprimile težak sjaj, što me natjera da se istog trena okrenem poput kukavice. Ne mogu gledati njene suze.

"Daniele, reci nešto!", povikala je uplakano. Njen glas je bio isprekidan, jecaj je prolazio između svakog uzdaha a težnja se osjetila istog trena kad otvori svoja prokleto nevina usta.

"Helena, žao mi je", jedva izustim. Spustim glavu sramno, ne mogavši da je pogledam kad se ispreprečila ispred mene. Uhvatila me je za lakat i povukla ka sebi.

"Ne govori to", ponovo je izustila. Već je uveliko plakala i suze su kvasile njeno prekrasno lice. 

"Nisam neko koga bi ti željela", kažem joj držeći pogled na njenim usnama, jedva skupivši tu jebenu hrabrost da joj obrišem te suze koje su potekle isključivo zbog mene. 

Moj dodir ju je učinio još ranjivijom, ispustila je kratak uzdah i onda šapatom rekla:
"Ti si jedino što ja želim"

Istog trena, počela je gorko plakati. Suze od maloprije nisu mogle ni da se uporede s ovim od sad. Prihvatio sam je za ruku i privukao ka sebi, grleći je i mazeći njenu smeđu kosu.

Poljubio sam je u kosu čvrsto je držeći u zagrljaju. Kvasila mi je košulju svojim suzama, a te suze su prodirale pravo u moju dušu i stvarale takav teret da sam jedva mogao disati. Ne mogu ju gledati ovakvu, niti želim da bude ovakva..

"Griješiš", kažem joj tiho na uho, na šta zadrhti. Moj dah ju dovodi do ludila, i to svaki put sve više pokazuje. Privlačnost između nas je isuviše očigledna a moja briga prema njoj ogromna.