Jedan čudesni mačak 8: Traženje oca i Stipin dolazak

Ček na sto tisuća

Sutradan: Tina je došla pred vrata i pokucala, otvorio joj je neki starac i upitao: Tko ste vi i što hoćete od mene?... Tina: Ja sam Tina Lomotić, zamolila bih vas za brzinsku anketicu... Petar: Izvolite, ionako nemam što za raditi.. Tina: Hvala, mogu li sjesti?... Petar: Samo izvolite, ispričavam se,ja ću leći ako nemate protiv, a o čemu je anketa?... Tina: Nema problema, samo vi po svome, pa anketa je o vama, kako vam je u životu, koga imate, koga nemate i to... Petar: Ok, pitajte... Tina: Najprije kako se zovete i koje ste godište?... Petar: Petar Lončar, 1918... Tina: A ženu i djecu nemate?... Petar: Bila je jedna žena u mom životu ali živjeli smo nevječano jer sam bio siromašan,nismo imali zdravstveno ni novca,a ona je trebala roditi moje blizanke ali ne znam što se dogodilo sa njima jer... Tina: Jer??, recite mi... Petar: Dobro, reći ću vam, jer sam opljačkao banku i ubio policijca tako da su nakon par dana došli po mene i osudili me na doživotan zatvor i usput su uništili kuću i uzeli novac... Tina: U kojem mjesecu trudnoće je bila ta žena i kako se zvala, i zašto su vas pustili iz zatvora?... Petar: Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće, a zvala se Marija Stanić, pustili su me zato što sam teško bolestan, imam znate turberkolozu zadnji stadi i svaki čas ću umrijeti, i zato stalno ležim... Tina u sebi: Marija Stanić, onda je ovo moj tata... Tina: Gospodinu Lončaru, moram vas nešto priznati, zapravo moram ti nešto priznati...Petar: Na ti smo prešli, a zašto i što mi to morate priznate?... Tina: Pa ovako, ja nisam nikakva anketičarka, i nisam iz Crne Gore, samo sam ovdje rođena, nego sam trgovkinja u jednom dučanu u Hrvatskoj i živim tamo... Petar: A kakve to ima sa mnom?... Tina: Ima, sada ćeš čuti, imala sam sestru blizanku Ivanu koja je poginula u 26 godini života, rođenje smo 1948, a naša se majka zvala Marija Stanić... Petar: Ti si mi kćerka, o moj Bože!!!... Tina: Da, tata, jesi li ikada požalio što si to napravio?... Petar: O kćeri moja, nikada nisam požalio što sam opljačkao banku i ubio policajca jer sam to učinio za vaše dobro...Petar: Kako je mama, jel se udala još koji put?, kako si saznala za mene?... Tina: Mama je umrla na porodu moga i Ivaninog polubrata Erika kada smo imale 5 godina, jest udala se bila za Zvonka Lomotića, i oprosti što ti ovo moram reći ali za nju si bio mrtav čovjek tj. umro... Petar(sa suzom u oku): Nema veze, ne moraš se ispričavat.. Tina: Ni ona ni tata Zvonko nisu nikad rekli da nam je otac umro, pa smo cijeli život Zvonka zvale tata, a Zvonko je ostavio oporuku u kojoj priznaje istinu da je mamu našao u trudovima i ona mu je rekla da joj je muž umro prije nekoliko mjeseci... Petar: Oprosti mi kćeri molim te, to sam učinio za vaše dobro... Tina: Oprošteno ti je oče, a kada su te pustili iz zatvora?... Tina u sebi: Neću ti nikada oprostiti, da je za naše dobro bilo, bile bih sretne da imamo obitelj i koricu kruha... Petar: Istinski mi oproštaš?, prije nekoliko dana su me pustili... Tina: Ovaj da,a sada mi reci koliko hoćeš novaca?, milijun, dva, tri, samo reci koliko?... Petar: Što??!, imaš milijune, ali kako?... Tina: Nemam vremena za objašnjavanje,samo reci koliko?,moram se vratiti u Hrvatsku kćeri i unučadima... Petar: Daj sto tisuća kuna, imaš unučad?... Tina: Evo ček na sto tisuća, imam troje unučadi... Petar: Imaš li sliku od unučadi?... Tina(otresito): Ne, nemam, a sada zbogom tata!!!... S tom riječju je zatvorila vrata... Petar: Tina, nemoj ići... Petar(kroz suze): O Marijo,pa tako smo se voljeli, zašto sam ja za tebe bio mrtav?... Tina je otrčala u hotel u suzama i potrpala stvari u kofer, uzela je taksi da je odveze u zračnu luku.. Kada je stigla u zračnu luku već je bilo deset navečer, uzela kartu i ušla je avion za Hrvatsku a stalno je plakala i vrtila riječi biološkog oca: „jer sam opljačkao banku i ubio policajca, osudili su me na doživotni zatvor", „daj sto tisuća kuna"... Tina u sebi(kroz suze): Sebični gad "daj ti meni sto tisuća kuna", bio je u zatvoru zbog pljaške banke i ubojstva policajca, o bože, sada znam na koga je bila Ivana... Kada je stigla u Zagreb, uzela je taksi da je odveze na Čakovačko groblje, još je uvijek plakala i vrtila rečenicu: „osudili su me na doživotni zatvor" a ove poslijednje dvije riječi su joj se ponavljale više puta: doživotni zatvor, doživotni zatvor, doživotni zatvor,... Dok je ona tako bila udubljena u misli, taksi je stigao pred groblje: Taksist: Gospođo, stigli smo... Tina(kroz suze): Ah, koliko sam vam dužna?... Taksist: 500 kuna.... Tina(kroz suze): Evo vam tisuću kuna ,zadržite ostatak... Taksist: Hvala... Tina je izašla skroz utučena iz taksija i otišla je do Zvonkova groba a taksist je izvadio Tinin kofer i otišao... Tina je kleknula i mazila rukama grob i govorila(kroz suze): Hvala ti tata što si nas prihvatio kao vlastite kćeri, hvala ti što nisi ostavio mamu da leži na travi u trudovima i porodio je iako ti je to otvorilo mnoge bolne rane, ipak si to učinio i zato ti hvala...Tina je nastavila govoriti (kroz suze): Bio si predobar otac, meni nikad nije bilo stalo do ičijega bogastva, pa vidio si da sam pobjegla u siromašno sa 6 godina samo da spasim brata i 20 godina živjela u maloj kući, a Ivani je bio samo novac na pameti,pokoj joj duši... Onda se prekrstila i nakon nekoliko minuta zaspala... Kada se probudila bilo je 9 ujutro... Tina je sjela na klupu i izvadila iz kofera šminku i kada je prekrila podočnake, krenula je kući... Kada je stigla kući, pokucala je: Mario: Tko je?... Tina: Ja sam, dušo... Mario: O dušo, pa zašto nisi javila da dolaziš, neko bih te dočekao?... Tina: O dragi,samo mi daj onu moju djevicu i idem u crkvu... Mario: O nećeš, nigdje ti ne ideš,umorna si,idi se odmori... Tina: Dobro dragi, lijepo je biti opet kod kuće..