If I Write Your Name

Drugi dio

Ono što mi se činilo lahkim, bilo je teže od olova. Iz dana u dan me je želja da pišem prizivala, ali moj strah je bio veći. Bojao sam se da ću napisati nešto što ću kasnije požaliti i željeti promijeniti ali to neće biti moguće. Šta ako stvorim nešto što će se sviđati svima osim mene? Šta ako mi vremenom dosadi?

Tu zimu sam papir i olovku stavio po strani. Novu godinu sam dočekao sam roditeljima u prilično prijatnoj atmosferi. Do ponoći smo sjedili, pijuckali toplo vino. U ponoć smo izašli van da gledamo vatromet. Kada se završio, majka i ja smo pošli unutra ali nas je tata zaustavio. Pogodio je staklena vrata grudvom snijega.

„Razbit ćeš nešto."

„Mama ima pravo", uspio sam izgovoriti prije nego što me je stigla lijepo oblikovana loptica snijega.

„Znači tako ćemo?"

„Tako i nikako drugo", nasmijao se.

Sageo sam se i napravio nešto što bi trebalo biti grudva snijega. Bacio sam je prema njemu i promašio. Zato on nije. Pogodio me ravno u prsa. Osjetio sam isti bol koji ću osjetiti samo sedam dana nakon toga.

Kažu da o mrtvima trebamo govoriti samo dobre stvari. Ja nikad nisam čuo da neko govori nešto lijepo o Hitleru. Ubio je toliko nevinih ljudi. Ne zaslužuju da iza njega ostane lijep spomen. Oče, to popodne, kad su kazaljke pokazale pola osam, ti si postao Hitler za sve moje osjećaje.

Možda je ovo samo period u kojem ne mislim o dobrim stvarima koje si učinio za mene.

Možda sam samo zarobljen u ponavljanju posljednjih stvari koje sam čuo o tebi.

Možda je to nešto što će me progoniti do kraja života.

Možda je mržnja jača u ovom trenutku.

Možda će proći.

Možda neće.

Vjerujem da je psihička bol za cijeli stupanj jača od fizičke. Valjda zato što sam kroz život osjećao tu vrstu boli najviše. Ali, to je samo mišljenje mene. Mene, koji je pokleknuo pred prvom većom preprekom u svom životu. Mene, koji je zaboravio sve sunčane periode svog života zbog groma koji je pukao iz vedrog neba.

Sahrana bila je tišina zamotana u tišinu iza koje se krije još jedna tišina. Majčino jecanje bi ponekad prekinulo tišinu. I to je bilo sve. Moja glava je bila pognuta. Skrivao sam pogled od drugih ljudi. Susret naših pogleda bi vjerovatno prouzrokovao lažan osmijeh i izraz sažaljena. Neko bliži meni bi možda rekao kako zna kako mi je. Zato sam ja spustio glavu, lijevom rukom obuhvatio desnu i stajao tako. Tatin prijatelj je bio jedini koji je držao govor. Većinu vremena ga nisam slušao. Samo sam u trenutku kada je spomenuo moje ime, klimnuo glavom. Ostatak vremena sam nekako pokušao misliti da je ovo sve san. Ja nisam čovjek koji može napisati svoju budućnost. Moj otac se nije objesio. Sve je ovo san.

Protrljam oči.

U drugoj sam sobi. Kada je dobro pogledam shvatam da je moja stara soba u kući u kojoj sam živio sa mamom i ... Teže je nego što sam mislio da će biti. Čak i pomisao na njega mi zadaje bol. Pokušavam se ispravati ali osjećaj nemoć. Okrenem glavu i vidim kako mi je priključena infuzija. Sudeći prema količini koja je istekla nije priključena prije više od petnaest minuta. Kapala je usporeno. U sličnom ritmu u kojem je ona kapala je kucalo moje srce. I ono je bilo umoreno. Sljedećih mjesec dana ritam mog srca se nije mijenjao. Željelo je stati. Ali nije moglo.

Ljudi su uvijek govorili isto. Kao da im je to bilo programirano u mozgu. Željeli su biti moje rame za plakanje. A ja sam to odbijao. Niko od njih nije bio spreman za oluju kao što sam ja. Prvi val koji bi prouzrokovao bi ih i potopio. Nestali bi kao i Atlantida.

„Ako neko zaslužuje biti potopljen, onda sam to ja."

Uputio sam se prema rijeci Han. Most Mapo je jedino rješenje osobama poput mene. Olujama, koje se boje vjetra. Ironija, zar ne? Požurio sam prema mostu kako bi stigao prije pola osam. Želio sam umrijeti kad i on. I stigao sam. Pogledao sam na sat i vidio kako je malo prije pola osam. Most je bio pust. Mjesečina je obasjavala bijelu ogradu. Crna slova su skoro bila neprimjetna kada ih je moja sjena zaklonila.

„Baš je lijepo hodati ovim mostom, zar ne?"

Zanemario sam slova. Zakoracio sam preko ograde. Druga strana je bila manje strašna od onog kakvom se činila. Samo duboko plavetnilo koje me je povlačilo prema sebi. Popustio sam stisak ruke. Okrenuo sam svoju glavu i vidio dobro poznatu smeđu, kožnu jaknu. Uputio mi je svoj poluosmijeh prije nego što me je voda progutala.

Mrak.

Pluća se pune vodom.

Srce mi zahvaljuje jer je konačno stalo.

Ali samo na tren. Osjećam pritisak na grudni koš. Tijelo mi je položeno na bok. Iz mojih usta izlazi sva voda koja je ušla. Kašljem i svjestan sam svega.

„Zovite bolnicu."

Sirene. Ponovna reanimacija. Priključivanje na aparate. Terapija za kisik.

Psihijatrijska ordinacija.

„Kako si danas?"

„Dobro." Kratko odgovorim .

„Želim iskren odgovor, Yoongi."

„I ja", kažem,"je li to neki dresscode da svi psihijatri nose naočale?"

„I prošli put su uspio promijeniti temu. Ovaj put nećeš. Želim da razgovaraš sa mnom. Želim da mi kažeš kako se osjećaš."

„A šta ćete vi onda? Pljeskati samoj sebi jer sam još jedan u nizu koji vam se povjerio? Tako to ide, zar ne? E pa vidite, ja nemam povjerenja u Vas."

„Zašto?"

„Jer si ti papirni brodić, a ja uragan. Uvući ću te duboko u sebe i ispljuniti samo spomen na tebe." Tišina. Jednolična tišina. Meni najmrža.

Uslijedilo je još par bezuspješnih pokušaja. Kada je vrijeme isteklo, otišao sam kući. Koraci su bili teški kao i inače. Par uzdaha, dva zastajanja i razmišljanja da se ponovo vratim na most. Pa riječi majke: „Ako odeš i ti, ne očekuj da ostanem sama ovdje."

Sada je trebam. Olovka se nakon dužeg vremena našla u mojoj ruci.

„Ime joj je Mina", trag olovke je ostao na papiru.