Živčani sustav mi je bio pred kolapsom, od ranog jutra. Sinoć sam konačno nazvala Danijela i rekla da moramo razgovarati.Tisuću mi je stvari prolazilo kroz glavu dok sam birala broj. Hoće li se javiti? Je li promijenio broj?
Javio se odmah, glasom koji je u sebi nosio težinu kamenih gromada.
Rekla sam mu da ga trebam vidjeti i da dođe sutra u moj stan u 10 ujutro i brzo prekinula vezu, jer sam se bojala da ću se rasplakati. Uspjela sam samo čuti jedno tiho "U redu" - i poklopila.
Sad šetam po stanu, rukama gladeći trbuh, pokušavajući se smiriti.
Zvono na vratima me presiječe i zadrhtim dok im se približavam.
Otvorila sam ih i stala. Tu je. Moja ljubav, u onoj crnoj kombinaciji koju obožavam, a još više je obožavam skinuti sa njega. Ok ok. Trudnički hormoni. Konačno podignem pogled prema njemu i... Isuse.. On... Plače...
Suze mu se slijevaju niz lice dok me gleda, dok mi gleda u trbuh, u ruke.
"Ti... Ja..." - ne može nastaviti i ja pružim ruke i povučem ga u zagrljaj, konačno udišući njegov miris nakon toliko vremena...
Beba se odluči ritnuti iz sve snage, da pozdravi tatu. Odvojio se od mene i bojažljivo spustio ruku na moj trbuh. Beba ga lupi još jednom a on se osmjehne, a ja se podignem i palcem mu nježno obrišem tragove suza, uhvatim ga za ruku i uvedem unutra.
Sjednemo na sofu i držeći se za ruke, neko vrijeme se samo promatramo, upijajući jedno drugo.
"Zašto me prije nisi nazvala" - " upita me, a od tuge u njegovu glasu mene zaboli srce.
" Ja... Nisam mogla.... Ti... Antonija... Dogovorili smo se da ćemo ići svatko svojim putem.... "- on me prekine i odmahne glavom.
" Antonija me je napustila prije 3 mjeseca, prošli je tjedan razvod finaliziran" - pomilovao me je po obrazu.
"Oh... Zašto ti mene nisi nazvao?" - upitam, a on spusti glavu.
"Htio sam... Svaki dan... Kunem se da nisam prestao misliti na tebe ni trenutka... Ali mislio sam da... Je bolje da te pustim na miru.... Da sam te ionako previše povrijedio.... Ja... Da sam znao da si trudna, došao bi istog trena."-podigao je glavu i pogledao me a ja sam mu u očima vidjela ljubav.
Zagrlila sam ga i prošaputala" Volim te "-uzvratio mi je zagrljaj i stegao me jako dok mi je ponavljao koliko me voli, pa se uplašeno odmaknuo. Nasmijala sam se njegovom izrazu lica i poljubila ga u vrat,te ga blago ugrizla i zasisala kožu.
" Ne brini, tvoj je sin jak, neće mu smetati "-na što me je iznenađeno pogledao i progutao knedlu, uzela sam mu lice u ruke i poljubila ga gladnim poljupcem. Bože, koliko mi je nedostajalo ovo. On. Sad kad je ponovno tu, nikad ga više neću pustiti od sebe.
I nisam. Nisam ga više puštala, godinu dana nakon proslavili smo vjenčanje i krštenje našeg Gabrijela. Toliko sam bila sretna da mi se činilo da sanjam. Ali nisam. Bila sam budna i uživala u svakom trenutku svog života, sa čovjekom kojeg sam voljela do ludila i našim malim anđelom. Propatili smo oboje da bi danas uživali u zasluženoj sreći. Bili smo pogrešni ljudi, u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, ali toliko pogreški, boli i straha nas je dovelo do prave ljubavi i istinske sreće.
❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️Hvala svima koji su čitali, votali i komentirali ovu priču, svaka je od vas utkana u prekrasni mozaik koji čini ove rečenice. Ali ova je priča posvećena mojoj ljepotici, talentiranoj i prekrasnoj _____autumn____💞💞💞
A sad je vrijeme za Luku! Jedva čekam! 👌👌👌👍👍👍💪💪💪👏👏👏❤️❤️❤️❤️
