To je vise od ljubavi

Tko sam ja?

Nisam vam se predstavio, ja sam Mijo Radoš. Upisao sam Gimnaziju Sesvete. Da, iako sam bio BBB i problematican imao sam dobre ocjene.

Moj razred je pun nekih maloumnih idiota koji nemaju pojma o nogometu, osim jednog koji mi je prijatelj s tribine. A sto se cura tice... Uffff... Kakva je Ana, ajme.. Osim sto je predivna, vidim i da je vjerna Svetinji. Uvijek nosi lancic s Dinamovim privjeskom i to me palii..

Od pocetka smo si bili super, poceli smo pricat svaki dan, bas svaki. Cak mislim da bi mogao nesto s njom, ali nisam siguran jesam li sposoban za to jer obicno sve sjebem hahah.

-----------------------------------------------------------

Jutro je, 6:50

Ustao sam se, opro zube, popiso se i ne, nisam ko tipicni deckici kaj si slazu frizuru. Ja sam celav hahaha
Obuko sam svoju najdrazu duksu, i naravno da je iz fan shopa. Uzeo sam torbu pozdravio starog i izaso iz kuce.

Ulazim u skolu i ugledam Anu... Dotrcala je do mene u suzama. Obrisao sam joj suze i pozvao je iza skole da mi isprica sto se dogodilo.

Tata ju je istukao.

Opet.

Mama i tata su joj rastavljeni i ona zivi s tatom samo zato sto  ju mama ne zeli vidjeti. Nasla si je novog decka i briga je za dijete.

Zagrlio sam je jako. Nikada ju ne zelim pustiti.

Odlucio sam. Napravit cu to. Pogledao sam ju u one njezine predivne plave oci i gotovo se izgubio. Kada sam shvatio da se pocinjem gubiti, poljubio sam je.

Nisam htio da ovaj trenutak ikada prestane.

Ljubili smo se sve dok nismo culi zvono. Znali smo da ako jos jednom zakasnimo da ce nas poslat kod ravnatelja. Svaki dan kasnimo.

Trcali smo nazad u skolu i smijali se. Kako mi se samo smijesila. Ona se smije, a ja se rastapam. Kako neko moze biti toliko predivan. Toliko sam se zamislio da sam se skoro zabio u stup. Nasmijala se i usli smo u skolu.

Profa nam je vrata zalupila pred nosom, ali nismo se obazirali na to. Zanemarili smo to u potpunosti i ponovo smo se prepustili jedno drugome. Nije nas bilo briga sto smo na skolskom hodniku, a zato i jesmo najebali hahah

Vidio nas je ravnatelj i pozvao nas u svoj ured. Znali smo da smo nadrapali.

"Pa dobro jeste vi normalni?! Sto izvodite??? U skoli ste!!!"- vikao je na nas.

"Mi se stvarno ispricavamo, omaklo nam se, nemojte zamjeriti."- pokusavala nas je izvuci Ana ali aam znao da nista od toga.

Ravnatelj: "Zao mi je, ali sada ste stvarno pretjerali. Roditelji ce morati doci na razgovor."

"Pa daj me nemojte zajebavat!"- izletilo mi je. Bio sam tako zivcan i sad sam nas samo uvalio u jos vece sranje svojom zivcanocom.

"E sad je stvarno dosta! Presli ste svaku granicu! Kasnite svaki dan, samo sto ne pravite djecu na skolskom hodniku i onda se jos neprimjereno razgovarate! Mogli bi porazgovarati i o opomeni, znate? Sta kazete na to?"

Sutili smo. Gledali u pod i sutili.

Nije me bilo briga sto ce moji reci, jedino mi je bila bitna Ana. Nisam htio da opet dođe uplakana do mene.

I tako... zapoceo sam razgovor s ravnateljem i stvarno sam se ispricavao i pokusao nas izvuci, ali nije islo. Roditelji ce morati doci.

"Sad mozete ici. Slobodni ste."- rekao je i pogledao nas mrko.

Izasli smo iz njegovog ureda i shvatili smo da je nastava gotova za dvije minute. Te dvije minute sjedili smo na stolicama u hodniku i gledali jedno drugo. Znali smo da nista ne mozemo napraviti.