U spomen na mog prijana, jednog nezamjenjivog velikana zvanog Lovru, ispričat ću vam njegovu životnu priču. Sve je započelo kad me prijatelj pozvao u svoje selo na berbu. Čim sam došao tjedan dana padala je kiša. Berbu su zamijenila druženja. Uvijek je bio prisutan svećenik koji je manje bitan, nonstop pričao je o Napoleonu i kruškama...bar mislim da je. Moje srce je zaintrigirala crna udovica. Naravno da sam joj prišao i započeli smo razgovor. Čitala je raznorazne knjige i to nam je bio glavni pokretač teme. Kroz naš razgovor,shvatio sam da smatra da hrvatska literatura nije zanimljiva ili njezinim riječima "vječna idila, vječna monotonija!" Štoviše te riječi su me uvrijedile i odlučio sam njoj i ostalima koji su naćulili uši ispričati priču o mojem prijanu Lovri.
