Pred Kućom
Neko je na Nebu kresnuo šibicu
U velikom mraku, u tišini noći.
Ili je loptu od svjetlosti zavitljao svom snagom,
Preko silnog i dalekog, nebeskog svoda.
Možda se dobacuje, šalje zvijezdu pismonošu
(sve ove godine)? Ili je to prvi, a posljednji let
Poslije nekoliko era mirovanja?
U mraku, osvijetljen krijesnicama,
Možda zuriš u čista nebesa.
Strahuješ: "Zatrest će strune u koje se skrši."
Ili znaš: "Gle, na svijetu nisam sam."
Dok i ona sama od svog sazviježđa bježi.
Svjetlost mi u ušima zuji, a dodir u nozdrve ulazi
Dok kozmos zvjezdanu prašinu kusa.
Iz svoje piruete strmoglavo se ruši.
Moja Jedina.
