Putovanje se uvijek doživljava kao dugačak period ispunjen doživljajima i novim saznanjima te kao savršena prilika za stvaranje novih uspomena koje pohranimo u izmišljeni album u našoj glavi. Što je s onim putovanjima koja u stvarnosti traju nekoliko minuta, a u našoj glavi cijelu vječnost? Takva putovanja ubiju pojam o vremenu i dodatno pojačaju naša osjetila koja nam omoguće da primijetimo svaki detalj. Urežu nam se u mozak i tamo ostaju kao trajan ožiljak.
Hvatam hladnu kvaku vrata automobila i uspostavljam prvi kontakt s tlom na koji smo stali. Osjećam svaki kamenčić i iznenadan oštar osjećaj ispod moje cipele stvara roj žmaraca koji su se popeli uz moju nogu i proširili tijelom. Hladan i suh vjetar stvara osjećaj nelagode i podsjeća nas da na putu do našeg odredišta ne postoji toplina. Prvi koraci nose istu težinu kao planinarenje do vrha planine. Potplat cipele stvara monoton zvuk grebanja u dodiru s kamenjem i drugima na ovom putovanju daje do znanja da sam iza njih. Neki su već na cilju, dok drugi odgađaju dolazak usporavanjem hoda. Oko svih se nalazi ista magla koja ih pretvara u žive duhove. Prvi koraci doveli su me do visoke ograde obrasle grmljem čije gusto raspoređeno lišće gotovo potpuno prekriva stare i zahrđale žice. Čak ni zelena boja lišća ne daje malo kontrasta ovom mjestu. Blijeda je i na vrhu se gotovo stapa sa sivim nebom. Među lišćem se ne krije nikakav živi svijet. Grubo je na dodir i mogu ga zamisliti samo kao bodljikavi štit koji ne štiti mjesto iza ograde, već ispred. Stvara barijeru između vrta izgrađenog od cvijeća i vrta izgrađenog od kamena. Prolaz kroz ogradu i sam dolazak na drugu stranu na mene su bacili neopisivu hladnoću koja se upila u moju kožu i ubrzo me obuzela. Srce je počelo brže kucati kako bi se borilo protiv hladnoće i ubrzo su otkucaji bili jedina stvar koju sam mogla čuti. Odbijali su svaki zvuk koji je dolazio izvana. Pogled mi je odlutao lijevo od puta na kojem sam se nalazila. Mojim žilama sada je kolao led. Vidim cvijeće. Mnogo cvijeća zapravo, ali u njima nema ničeg prekrasnog. Njihove boje se tope,korijenje nije tu da im dovodi snagu i gladak mramor ispod njih stvara savršen odraz u kojem na tragičan način pokazuje njihovu nekadašnju ljepotu. Dignuvši pogled primijećujem delikatna pozlaćena slova pažljivo napisana na crnom mramoru. Nisu jedina. Nakon nekoliko metara nalaze se druga, a zatim i treća. Prožimaju se do samog kraja i čine more o čijoj dubini ne želim razmišljati. Zapravo se nalazim na mjestu punom ljudi koje ne mogu vidjeti niti dotaknuti. Nalazim se na mjestu koje je kraj putovanja svih imena na mramoru. Sjećate se prvih nekoliko koraka? Onih koraka koji su bili teški poput puta do vrha planine? Ovi zadnji koraci izbacili su zrak iz mojih pluća. Stajala sam ispred cilja. Nisam primijetila. Gledam u tvorevinu od četiri zida koja ne sadrži ništa drugo osim najgore i najmisterioznije stvari na svijetu. Stajem na prvu stepenicu i polažem šaku na stup da održim ravnotežu koju mi je oduzela vrtoglavica i magla ispred očiju. Stepenice su također od mramora samo što one trpe ljutite udarce osoba koje žale za onima ispod mramora prekrivenog cvijećem. Ja sam jedna od tih osoba. Stajem na drugu stepenicu i približavam se vrhu. Ne osjećam se kao da sam na vrhu svijeta. Osjećam se kao da sam na vrhu dna. Približavam se starim drvenim vratima. Vidim mnogo pukotina i ogrebotina koje se sijeku i čine čitav splet koji nema početka ni kraja. Polako omotavam prste oko kvake i nježno ju pritišćem prema dolje. Vrata su proizvela visok zvuk škripanja koji je odmah proizveo oštru glavobolju i maglu ispred mojih očiju učinio još intenzivnijom. Više se ne mogu vratiti. Došla sam na posljednje odredište. Gledam kako mirno leži. Uskoro će postati dio dubine mora koje se nalazi vani. Njegovo putovanje je završilo. Isto kao i moje.
Svaki korak nekog putovanja u sebi sadrži priču. Dio je velike slagalice koja nam ne daje uvijek najbolju sliku. Ponekad tu sliku želimo rastaviti na milijun malenih komadića kako ju više ne bismo mogli prepoznati. Željeli mi to ili one, te manje slike naših putovanja stvaraju mnogo veću sliku koja se stalno nadograđuje do onog trenutka dok zadnja slagalica ne pronađe svoje mjesto.
