#1 Poslije pogleda [✔]

2. Vrtlog u glavi

Bude me šumovi. Par sekundi kasnije shvatam da su u pitanju glasovi od ljudi. Teško otvaram oči i isprva zaškiljim dok me jaka svijetlost jutarnjeg sunca razbuđuje iz kobnog sna. Privikavam se na svijetlost, ali sporo nego inače. Glava me boli, osjećam se slabo.

Osjetim miris bolnice pomješan sa higijenskim sredstvima mirisom limuna. Grubi materijal ispod moga tijela nije bio onaj iz moga stana, ovaj prekrivač je bio težak i hladan.

Otvaram u potpunosti oči. Pogled mi je mutan, ali počinjem razaznati okolinu oko sebe i moje sumnje budu potvrđenje. Nalazim se u bolnici.

Bijeli zidovi sa velikim prozorom iz kojeg i dopire svijetlost sa zelenim zavjesavama me istog časa dovedu u depresivno stanje. Zašto sam u bolnici?

Pogledam ispred sebe i shvatim da je moja lijeva noga otkrivena i cijela u zavojima.

A tek onda shvatim kako nisam ni sama u sobi. Tu su bile dvije sestrice i tri policajca.

Sjetim se kobne noći u klubu, trojicu muškaraca koji su me napali na puš-pauzi, bezimenog policajca koji me spasio i toga kako me nosio do auta i vozio nekamo. Kockice su mi se složile i počela sam shvatati situaciju.

"Amanda Dakovski?" Okrenem glavu prema brineti odjevenoj u bijelom bolničkome odjelu. Kimam glavom.

"Kako se osjećate?"

"Dobro sam", kažem dok se nadlakticama polako uspravljam na krevetu. Sestrice mi pomognu tako da sam sad naslonjena i imala savršen pogled na cijelu sobu. Tačno nasuprot mene je bio upravo on, bezimeni policajac. Njegov pogled je i dalje bio dalek i nedostižan dok me posmatrao bez riječi sa prekriženim rukama na kojima su se napeli mišići i izrazile vene.

"Ako nije problem volio bih porazgovarati sa gospođom Dakovski", progovori dok mu je glas grub, ali i izmoren. Sestrice me još jednom upitaju da li sam dobro i da sam spremna na razgovor na šta ih uvjerim da se ne trebaju brinuti te napuste sobu. Ostala su još tri policajca od koji su me gledali.

Bezimeni se okrene prema ostaloj dvojici.

"Želio bih nasamo ovo uraditi."

Gutam pljuvačku.

Teško dišem.

Gledam kako ga poslušaju i izlaze iz sobe ostavljajući nas nasamo kao što je i zatražio. Prilazio je sa desne strane kreveta sporim koracima dok je moje srce neobjašnjivo počelo brže da kuca. Osjećala sam pritisak i tremu. Tremu?

"Kako je noga?" Upita i prebaci pogled na moju zamotanu lijevu nogu. Pogledam i ja u nju i realizujem tupu bol koju do sada nisam ni primjetila.

"Dobro je", kažem i gledam kako uzima stolicu koju postavlja blizu mene. Sjedne na nju ruke položi na butine ležerski se oslanajući na naslon stolice.

"Šta me imate ispitivati?" Nestrpljivo ga upitam dok ne prekidam kontakt sa njegovim očima. Ledeno hladne i bistrog pogleda nije odavao nikakve emocije što me činilo još više napetom.

"Zapravo, samo bih želio da mi date izjavu šta se desilo prije nego sam došao da vas spasim", odvrati i iz džepa svoje veste vadi bilježnicu i hemijsku. Zaboga, zašto mu policijsko odjelo tako vraški dobro stoji? Teško sklonem pogled sa njega i pogledam u svoje prste sa kojima sam se igrala smrijući svoju nervozu.

Ispričam mu sve što se desilo. Ispričam mu i kako su me dirali i šta su po mojim pretpostavkama imali na umu. Kažem mu sve i gutam teško. Dodaje mi malu flašicu vode koju nisam primjetila na noćnom stoliću i uzimam je uz zahvalu te ispijem par gutljaja.

"Hvala vam što ste dali izjavu."

"Mogu vas nešto pitati?" Zaustavim ga pri ustajanju sa stolice. Pogleda me ispod oka i ponovo sjedne vraćajući bilješke i hemijsku u džep.

"Naravno."

"Zašto ste me ranili na nozi?" Po prvi put mu vidim osmijeh koji iako je bio samo na sekundu tu, bio tako lijep i ugodan, te nije izgledao odmah tako bezosjećajan.

"Da sam imao izbora ne bih to učinio, ali pošto nisam morao sam kako bih na sekundu njega zbunio i time ubio."

Kimam glavom. Nastala je kratka tišina između nas dok sam sebi dala pravo da ga i u potpunosti odmjerim kad već imam priliku.

Uglađena tamno-plava kosa je bila zabačena nazad, oblikovane obrve koje su bile za dvije nijanse tamnije od kose su samo povećale kontrast njegovih svijetlih očiju. Plave. I hladne kao santa leda. Punije ružičaste usne su mu bile stisnute u ravnu crtu, a čeljust tvrda. Njegova trodnevna brada ga činila još privlačnijim i muževnijim, a o tijelu i odjelu da ne pričam.

Nikad u svojih dvadeset i jednu godinu nisam srela privlačnijeg muškarca.

"To je sve?" Upita me spreman da se ustane i ode iz sobe.

"Mogu znati vaše ime?" Gledao me par sekundi i mogu primjetiti kako se premišlja, ali popusti.

"Alec."

"Hvala Alec što si me spasio, ne znam šta bi od mene bilo da sam samo još i minutu duže bila sama sa njima."

"Zato sam tu, da spašavam ljude."

Okreće mi leđa i izlazi iz sobe zatvarajući vrata. Bio je tako distantan, usudila bih se reći i bahat, a da nije imao nikakvog razloga. Radio je svoj posao previše profesionalno.

A ja sam previše očekivala.