U rukama neprijatelja |ZAVRŠENA|✔️

SNOVI I PREGOVORI

NIA

Šuškanje u sobi me probudi iz sna. Svuda oko mene je mrkli mrak. Prozor zatvoren, roletne spuštene. Osjetim nečije ruke na svojim nogama kako spuštaju čvrste dodire. Potom se približava mom licu i spušta jedan poljubac u obraz. Ruke me prevrću na stranu praveći sebi mjesta u krevetu. Otvorim usta u želji da vrisnem, ali s njih ne izađe ništa. Želim da se okrenem, ali mi to ne dozvoljava. Ruke me grle i dodiruju moju bijelu čipkastu spavaćicu. Potom je povlače na gore do mojih očiju praveći povez. Moje grudi su ogoljene, ali ne zadugo jer ih prekrivaju ruke. Stišću ih, povlače bradavice, a onda ih usne sišu i grickaju..

„Nia", otežući izgovori moje ime. Taj glas bih prepoznala bilo gdje. Ruke krenu da spuste spavaćicu, ali on im to ne dopušta. Uhvati moje ruke pri tom pokušaju, podigne ih iznad glave i pritisne jednom rukom. Osjetim nešto ogromno kako se pritišće o moju zadnjicu. Slobodnom rukom krene ka dole i zaustavi se tik do trougla moje ženstvenosti.

„Logan", prostenjem njegovo ime kada njegov kažiprst protrlja moj klitoris. Osjećam da vlažim, a on ne prestaje sa izazivanjem, mučenjem. I taman kad sam na rubu, skloni ruku, koju zamjeni nešto debelo i vlažno pri samom vrhu. Jednim brzim potezom ugura svoj kurac u mene, na što vrisnem. Osjećam bol, osjećam užitka. Ritam koji on određuje je žestok, brz i dovodi me do ludila. Izvijam leđa u luk, a povez sa očiju padne oko mog vrata. Konačno ga pogledam, iako od magle koja nas je zahvatila ne vidim ništa, osjećam poljupce duž vrata. Ona slatka bol dolazi, tu je na samoj granici, ali on mi ne dozvoljava da je pređem. Uspori ritam.

„Bićeš moja! Samo moja! Obećaj mi, Nia! Daću ti ovo što trebaš samo ako mi obećaš!"

„Da!" To je bilo dovoljno da nakon tri duboka i brza nasrtaja eksplodiram.

Naglo se uspravim na krevetu i pogledam po sobi. Nema nikog. Samo se čuje moje ubrzano disanje. Usta su mi suva, koža prekrivena znojem. Nakon par trenutaka dođem sebi, jer to je bio samo san. Pomjerim prekrivač i pogledam u svoje skupljene noge. Konačno smognem snage da ustanem ali me nešto ljepljivo među nogama koči da odem do kupatila. Okrenem se ka mjestu gdje sam spavala i vidim lokvicu u udubini kreveta. Pogledam u gaćice, koje su potpuno mokre. Jebote svršila sam u snu. Zar je to uopšte moguće? Krenem ka kupatilu, ali ne prije nego otvorim prozor da uđe svježeg zraka i pogledam koliko je sati. Tek 06:10

Tek je svanulo. Niti se mogu vratiti u krevet, niti mogu do Silvane. Ona je sinoć ostala kod Martina. I da je kod kuće, ne bi imala vremena za razgovor. Ponedeljak je, svi koji rade spremaju se za posao, jer sezona godišnjih nije još počela. Ne preostaje mi ništa drugo, pa se uputim u kupatilo pod tuš. Hladna voda će me dovesti u red.

20 minuta tuširanja sapralo je samo znoj i dovelo mi tijelo u red. Dok mi je život i dalje u jebenom haosu. Čak sam u pola sata i dva puta opsovala. Navučem na sebe šorc i majicu, te svučem posteljinu sa kreveta koju zajedno sa ostalim stvarima stavim u korpu za prljavi veš. Čistu plahtu stavim na krevet.

Izgleda da se sve može srediti osim ovog mog životnog haosa. Samo jedan vikend je uspio da zakomplikuje čitav moj život. Tako mi i treba kada sam poželjela da me nešto prodrma. Zapravo trebala sam da ubijem dosadu i zabavim se bez znanja roditelja. Htjela sam nekog da mi pokaže da ovaj život ne predstavlja samo pravila kojih se slijepo treba pridržavati. Da je on zapravo satkan od uzbuđenja, disanja punim plućima, a ne sa pola gasa. Življenja, a ne životarenja.

I slobode. Njen ponajviše. Slobode da volim i budem voljena. Da želim, da se osjećam željeno. Da odlučim sama šta je dobro za mene, a šta loše. Ali izgleda da su nekima suđene svezane ruke, dok su drugima raširene ko zna kome, ko zna čemu.

Da se ne utopim u mislima, uzimam tablet i sjednem na krevet. Potaknuta snom u pretraživač ukucam njegovo ime. Ono što prvo izađe su njegove fotografije.