Put rukopisa

Kako je nastao PutRukopisa

Sastanci velikog book kluba su bili u punom jeku. Stres je bio velik. Konkurencija velika. Nas dvije smo doduše bile jedini članovi, ali jako tvrdoglavi su ti članovi bili. Ni jedna nikada ne bi priznala da baš ona nije stigla završiti knjigu za dogovoreni termin. Čitalo se noću i u zadnji čas, ali sve je bilo odrađeno kako treba. Velike su polemike bile, rasprave oko dogovorenih djela. kratko nam je, međutim, trebalo da shvatimo da se naša mišljenja baš i ne razlikuju kada su u pitanju seciranja pojedinih djelova knjige. S obzirom da smo inače potpuno različite po svemu, to je za nas bilo zanimljivo otkriće. 

Vratit ćemo se samo desetak godina unatrag kada smo se upoznale pri dan srednje škole. Nataša je za Marinu pomislila: "Koja je ovo štreberica?", a Marina je za Natašu pomislila: " Evo još jedne glasne pametnjakovićke." Dakako da smo i danas pri tom mišljenju, ali smo se nekako, sudbinski, uspjele skroz skompati. Prihvatiti jedna drugu i zanemariti sve razlike. Danas su te razlike ono što nas spaja i nadopunjuje.

Dakle, srednja škola je prošla sasvim dobro. Zatim različitost ponovo napada i upisujemo potpuno različite fakultete, na potpuno različitim krajevima grada. Marina je upisala Fakultet političkih znanosti, a Nataša Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. I jedna i druga, potpuno zgrožene odabirom ove druge, i preko te razičitosti su prešle. E sad, kada su završile, Nataša se vratila u Kutinu, a Marina je ostala u Zagrebu. Bila je to jedna ipak veća prepreka i sve bi tako završilo da nema jedne smješne činjenice. Marina je potpuni antitalent za sport, za kretanje uopće. Postoji opravdana sumnja da nema nespretnije osobe od nje, igdje. Ona se dakle, ničim izazvana pokušala baviti odbojkom, pala i iskrenula koljeno. Ali ne kako to inače normalne osobe rade. Ne, ne. Njoj se to moralo zakomplicirati do te mjere da je završila na dugotrajnom bolovanju, terapijama, operacijama, i bog zna čemu sve ne. Nataša je tada tražila posao, potpuno uspješno kao i ostatak tisuća ne zaposlenih u Hrvatskoj. 

Što znači da smo obje imale viška vremena, pa smo osnovale taj famozni book klub. Ozbiljno smo pristupile tome, kao i inače svemu što radimo. Napravile smo tablicu ( oni koji nas prate na IG i FB će znati na što mislim kada kažem- i tu je krenuo pakao tablica) u koju smo stavile koje žanrove moramo čitati i koja djela iz tih žanrova pokriti. Kao što smo već rekle sve je išlo glatko dok se nismo iznervirale sa opisom visećeg lustera u doktorovoj ordinaciji u bolnici. Dakle što ne valja? TKO ZA IME SVIJETA IMA VISEĆI LUSTER U BOLNICI? To nema veze sa zdravim razumom. Kako smo očito imale nos za te ne logičnosti, tako su nam one upadale u oči sve više. Nije nam trebalo dugo da ustanovimo kako nam isto smeta i isto odgovara. I eto nas.

Marina je drugi dan došla i rekla: " Znaš šta? imam ideju, ajmo mi dvije zajedno napisati knjigu". Nataša ju je samo pogledala i rekla: "Ok, ali mora to biti dobra knjiga".  I samo tako, bez ikakve rasprave, pitanja ili ne doumica, došlo nam je sasvim prirodno. Odlučile smo napisati knjigu.  Ali čekaj, čekaj, zašto stati na jednoj? Ajmo mi napisati pet. Čitav serijal ni manje, ni više. Ideja nije nedostajalo. Toliko je toga bilo o čemu smo željele pisati, govoriti. Taj dan smo otišle po hamer ( ponovo napominjem da tu kreće pakao sa hamerima, oni koji prate znat će o čemu govorim) radile smo deset sati bez prestanka i imale smo ju. Imale smo ideju, imale smo radnje, imale smo likove, imale smo naslove. 

Umrle smo, što od umora, što od sreće i s nevjericom i jedna i druga prespavale noć. Drugo jutro je krenulo još turbulentije nego dan prije.... i nije stalo do danas.