Put rukopisa

Preživljavanje promocije bez ljudi

Prvo što moraš poduzeti je duboko dizati da ne hiperventiliraš.

Nama je to puno lakše jer smo dvije pa na izmjence paničarimo i hrabrimo jedna drugu.

Ali šalu na stranu, osjećaj nije baš za poželjeti. Šest ljudi sjedi ispred tebe i čeka da kreneš, a ti ne znaš bi li još čekao ili krenuo ili pobjegao. Ako još izuzmemo činjenicu da su dvoje od tih šest tvoja rodbina, e tek tad dođemo do poražavajućeg osjećaja.

Krene od prilike ovako: stojiš tamo u toj knjižari gdje je složeno hrpa stolaca. I nema nikoga.

Stojiš i gledaš na sat pa na vrata pa jedna u drugu. Pa dođe dvoje ljudi i sjednu na te stolice, i tek sada izgleda očajno. Dvadeset praznih i dva puna. Pa im se smješkaš, a imaš osjećaj da ćeš se srušiti.

Pa vidiš ide pet ljudi i srce ti zalupa puno brže, i skužiš da su oni samo u prolazu u knjižari. Pa se opet glupavo smješkaš i gledaš na sat i u ovih dvoje i u onih dvadeset praznih stolica. Pa skužiš da dolazi četvero ljudi i da sjedaju i da su dvoje od njih tvoja rodbina. Jako si im zahvalan i voliš ih možda najviše na svijetu u tom trenutku, ali i dalje osjećaš da si u predinfarktnom stanju.

U cijelom tom  cirkusu dolazi moderator do tebe i pita hoćemo li krenuti, a ti si misliš, možemo li pričekati još od prilike 64 sata - ovim tempom punjenja knjižare moglo bi nas biti dvadesetak tada.

Kimaš glavom kao da si samo to čekao - naravno pa svi jedva čekamo da krenemo s promocijom, pri tome se nadaš da nećeš potjerati i ovih šest jadnika što su došli.

Da, točno tako izgleda jedna lagana noćna mora svakoga tko radi promociju u svrhu promoviranja svoje knjige.

Na žalost, kod nas u gradovima funkcionira ono da se nikada ništa ne događa, a kada se zbilja događa nikoga nije briga.

Bile to mi sa našom knjigom ili netko deseti, obično komentari prilikom organizacija na koje nailazimo su: A znate kod nas subotom popodne to je mrtva grad. A znate ljudi vam baš danas ne čitaju. A znate ljudi ne znaju za ovakve stvari pa nemaju običaj dolaziti. A znate nama je uvijek malo ljudi na takvim događajima.

I sve je to ok dok se ne dogodi tebi.

Samo si treba složiti u glavi da nije to usmjereno protiv tebe. Jer budimo realni, nitko nije vidio da je tvoja promocija i odlučio da neće doći jer si to ti.

Sada si tu i održi promociju za tih četvero gostiju i dvoje rodbine.

Kada se pomiriš sa činjenicom da su tih šest ljudi ispred tebe- sve od publike koju zanima tvoja knjiga, kasnije sve ide glatko.

Nama je zapravo kada smo krenule sa pričanjem to bilo to. Više nismo vidjele prazne stolice nego nasmijana lica. Ti, naši gosti, su uživali u toj našoj promociji i smijali se s nama, uključivali se u priču, kao i onih devedeset na našoj prvoj promociji.

Ti koji su došli, došli su zbog nas i zbog Želje, i u tom trenu su nam značili više nego pedeset drugih koji bi sjedili tamo reda radi.

Uvijek će biti će gradova gdje su više čuli za tebe, gdje ćeš pogoditi i vrijeme i mjesto i publiku. I super bit će ti drago i bit ćeš najsretniji na svijetu.

A bit će gradova gdje ćeš fulati sve to kao i mi. I super i to. Na tome možeš naučiti puno toga. A najviše o tome, da se možeš zabaviti i upoznati divne ljudi i među njih sto i među njih šest.

Nakon te promocije svih tih šest je s nama sjelo na kavu i druženje je trajalo još par sati, upoznale smo ih dublje nego što bismo da je bio drugačiji slučaj. Dogovorile smo neke druge projekte i suradnje.

Stvar je samo u tome kako ćeš si to posložiti u glavi. Ništa nije ne uspjeh, sve je onako kako sam vidiš. Mi smo u ovoj najmanjoj promociji ikad na svijetu vidjele priliku da izgradimo sebe.

Prestale smo drhtati na broj ljudi, već na kvalitetu razgovora tijekom i nakon promocije.

Jer u konačnici, da vas je na promociji bilo sedam, znate samo vi i ovih šest posjetioca. Ako si sami napravite da vam je ugodna i lijepa atmosfera, to je samo sedam ljudi koji će otići kući ugodnog osjećaja i lijepih uspomena.