sjećaš li se one jeseni
kad prvi put smo
prste svoje stopili,
kad pričali smo slatke riječi
koje odavale bi vječnost.
sjećaš li se one naše zime
onaj vrhunac koji nam je,
u svoj blizini samo ispario
i sa svom sjenom nestao.
sjeti se i onog proljeća
koje me svom vrućinom gušilo
pa ti na loš način predah ključ
srca, duše i mašte, dok ga lomiš
i slomljena gaziš.
a u sjećanju nam ostade ono ljeto,
to tako prazno prokletstvo,
koje te odnijelo u zaborav
i njemu si ostao, zauvijek.
