O Ljudima i Anđelima

zašto nas je Otac zakinuo?

„Malo što je toliko lijepo i kristalno čisto kao ljudski očaj," rekao je i odahnuo, a činilo se kao da je tom rečenicom skinuo svu težinu vremena sa svojih krhkih pluća. Još je bio u pidžami koju je očito netko drugi odabrao za njega. Znam ga milenijama, ljubičasta nije njegova boja... možda ga samo ne mogu pojmiti bez goruće svjetlosti, aureole i vječito prljavih krila. Koliko mi samo nedostaje težina krila te istovremena lakoća koju donose. Osjećam se golo, teško, prljavo, smrtno... kako ljudima uspjeva? Čini se da i ne shvaćaju da su prokleti, a sve i da im je jasno naizgled ih ne dotiče.

„Ne bih znao... nisam vidio toliko očajnih ljudi, ali rado ću te saslušati ako mi želiš pojasniti," sjeo sam na škripavi drveni pod ispred viseće pletene stolice na kojoj je on sjedio. Izgledao je kao bijeli mramor. Imao je kovrčavu kosu boje prvog snijega i porculanski ten. Oči su mu nekada bile plave, a sada ne mogu reći da vidim ikakvu boju u njima. Mrtav je. Diše ali nije živ. Bolje mu je nego meni.

„Djevojka iz stana preko puta drži cvjećaru. Njezin dečko je kovač. Krajem svakog dana ona izdvoji desetak minuta nakon zatvaranja da složi buket cvijeća za njega. Svaki dan je drugi cvijet, druga boja šljokica, drugačiji rez na marami i posve nova haljina. Buket mu odnese u kovačnicu i on je svaki put presretan što je vidi," udahnuo je da nastavi, ali sam ga prekinuo.

„Oprosti mi na upadu, ali meni to ne zvuči kao očaj," možda nešto propuštam. Neki očiti detalj koji će on sada baciti na mene pa ću shvatiti da sam idiot. Možda samo nisam obazriv kao on. Možda lažem sam sebi kada kažem da razumijem ljudske emocije i motive.

Nasmijao se. Prvi put od pada. Prvi put u zadnja pedeset i dva dana. Nasmijao se. Nisam mislio da je moguće ali osmijeh mu je još sjajniji bez sve te božanske svjetlosti.

„Anael... naivan si," rekao je i zatvorio oči te se zavrtio u visećoj stolici, a mene je ta kretnja odmah asocirala na let i sve što sam mogao raditi u zraku kada sam još bio svet.

„Vidiš, ljudi uglavnom rade nesebične stvari iz sebičnih razloga. Što misliš zašto se ona toliko trudi? Zašto se on pravi da mu je zanimljiva i nakon pedesetog dana? Ona je nešto zgriješila, očajna je, kaje se... a on misli da joj duguje drugu šansu jer očito ni on nije zlatan. Pretvaraju se. Lažu. Svi su prljave životinje. Svi do jednog," ogorčen je. Frustriran. Želi doma. Razumijem. Razumijem. Razumijem. Pokušavao sam uhvatiti njegov pogled, ali nije otvarao oči. Mislim da je ljut što mora biti ovdje, među smrtnicima, iako mu to nikada nije bio problem dok je još bio svet. Volio je ljude, možda čak više nego ja. Pričao mi je o sahranama i suzama, cvjeću i pjesmama, pokojnima i živima i bio je sretan. Bio je uslišen.

„Možda ga samo voli dovoljno da se trudi. Možda je njezino ime urezano u meso njegova srca i svaki put kad je vidi gubi zrak u plućima. Nisam ovdje dugo. Ne znam ih kao ti, ali sam primijetio neke stvari u zadnja pedeset i dva dana. Primitivna su to mala bića, ali definitivno kompleksnija od nas. Mislim da su slatki. Mislim da ne misliš što govoriš," legao sam na pod. Grmljavina je prolomila nebo i kiša što je padala otvarala je žive rane. Kuckala je po staklima stana i močila pod ispred otvorena prozora. Nisam ga htio zatvoriti. Azrael je otvorio oči. Htio ga je zatvoriti, uspravio se u visećoj stolici i zagledao u mokar pod, oklijevao je na sekundu i na kraju odustao. Otopio se u stolicu i pogledao me.

„Svijet je bar pedeset posto pokvaren... i to je darežljiv postotak. Za svaku pticu što jutrom pjeva postoji kamen bačen na pticu. Za svako sretno dijete postoji dijete odbačeno, gladno, na samrti. Shvatiti ćeš, vremenom, ljudi se očajno žele udaljiti od životinja. Civilizacije, morali, tehnologija, svijest, obrazovanje... žele biti bolji. Stvar je u tome da koliko god napredovali uvijek će biti feralni. Koliko god se trudili, unutra su primitivni, okovani prastarim biološkim nagonima. Svi oni vole krvavo meso, slomljene kosti, prolivene utrobe, teške laži i bogohulstvo. Svi oni. Svi do jednoga, čak i najmlađi među njima su sposobni za strašna nedjela. Životinje sa ljepšim imenom. Životinje koje govore. Kažu da ih svijest čini superiornima naspram drugih vrsta. Čega su to oni svjesni? Misle da su jako pametni, ali su u još večem mraku nego su bili prije milijardu godina. Ljudi su samo precijenjeni majmuni," skrenuo je pogled s mene, udahnuo i opet zatvorio oči. Htio sam zaplakati ali nebesima nisu dozvoljene suze. Što ti se dogodilo, Azraele?

„Mislim da možeš vidjeti djelove bogova u malim stvarima što ih ljudi rade," otpuhnuo je i cinično se nasmijao. Uvijek je to radio kada se ne bih složio s njim. Ne smeta mi. Nikada nije. Ovaj put sam siguran da sam upravu, „ne znam jesi li primijetio način na koji neki od njih hodaju; potpuno uspravni, glava gore, gledaju samo ispred sebe jer znaju kamo idu i što žele. Odlučnost u hodu. Zamisli imati takvo što? Koliko su tek prekrasni kada se smiju; razmaknuti zubi, crvene usne, rupice na obrazima, ta iskra u očima... kunem ti se, zaljubim se u sve i jedna nasmijana čovjeka. Možeš vidjeti bogove u tihim suzama, olujnom bijesu i suptilnim dodirima. Sposobni su za toliko toga čisto zato što osjećaju. Tako su topli na dodir. Nitko na nebu nije takav. Tako su krhki i mekani i sve što rade, rade iz osjećaja. Mi nikada nismo mogli osjećati. Zašto nas je Otac zakinuo? Jesi primijetio koliko vole cvijeće? Stalno ga ubiru i nose jedni drugima i nekako to cvijeće uvijek pomogne. Preslatki su, kako ne vidiš? Nekada si vidio. Želim da vidiš opet. Svi oni. Svi do jednoga, čak i najmlađi među njima su spodobni za kreaciju. Jesi li vidio muzeje i galerije? Knjižnice i groblja? Od dana stvaranja osjećaju i svake sekunde trgaju komadiće sebe kako bi pokazali drugima što se događa unutra. Vole patiti zajedno. Sve rade zajedno. Anđeli nisu takvi. Zašto nema umjetnika među nama? Zašto nas je Otac zakinuo? Mi smo viša bića, ali oni su bića visine. Jesi li ikada dobro pogledao ljudsko tijelo? I ono je umjetnost sama za sebe. Zovu je anatomija. Oprostiti ćeš mi ako griješim ali usudio bih se nazvati zavoj ljudske kralježnice božanstvenim. Oči im izgledaju sveto, a usne pomamno. Nikada nisam vidio boga sa tako savršenim vratom ili prsima. Griješim li? Jesam li ukaljan? Da li je krivo željeti ih za sebe?"

Azrael me pogledao. Osmjehnuo se, ustao i otišao.

Još uvijek osjećam okus meda i vodke u ustima.

Zubi mi nisu dovoljno oštri.

Leđa me još uvijek bole od nestale težine.

Gorim iznutra. Isparavam.

Pere me nostalgija za domom.

Biti ću dobro, kako su i oni bili.

Dišem.

Svijet je bar pedeset posto pokvaren... dakle pedeset posto sasvim ispravan.