ŽELJA

U ovom trenutku sve je tako tiho, negdje u daljini čuju se tonovi njegove najdraže pjesme. Ležao je na krevetu, i razmišljao o prošlosti i budućnosti života. Nakon dugog ležanja, ustade, pogleda kroz prozor i kroz tugu, nasmiješi se, baš onako iz dna duše. Ne, nije tu bilo ništa da ga nasmije, niti da doda kakvu šaljivu misao. Tu je bila misao na prošlost, njegovo djetinjstvo. Gledajući kroz prozor, pred očima mu se pojavi slika. Slika njegovih prijatelja, s kojima je provodio najbolje dane svog života, koji su ga ohrabrivali i podržavali. Tih prijatelja više nema. Kada god bi prošao pored igrališta gdje su se nekada okupljali, i igrali raznih sportova, spustio bi glavu i prošao, kao da nikada nije bio tu. Osjećao se tužno, ali ne i usamljeno. Bili su tu njegovi roditelji koji su ga nastavili podržavati u svemu. On nije bio običan momak, imao je nešto sakriveno što drugi nemaju. Izrazi lica su mu bili veoma neobični i drugačiji od ostalih. Njegov prelijepi osmijeh i blistavo bijeli zubi održavali su ga živim. Također, ljubavni život mu nije bio zahtjevan. Nije želio djevojku za kojom svi ''jure'', već običnu djevojku koja će razumjeti njegov život i pomoći mu kada je to potrebno. Više od svega imao je želju da bude voljen. Nažalost, njegova želja se ispunila do pola. Voljeli su ga svi, samo ne ona. Djevojka koju je volio svim srcem, nije obraćala pažnju na njega. Svaki dan bi je sačekao ispred škole, poslije nastave, dao joj ružu i čokoladu koju je najviše voljela, ali kada god bi je prijatelji upitali od koga je, odgovorila bi: ''nebitno''. Imala je strah da je prijatelji ne bi ismijavali. Izgubio je volju za životom, mislio je kako više nikada neće biti sretan. A znam, bilo je bar malo ljubavi u njenoj duši, prema njemu. Prolazile su godine za godinama. Dočekao je 23 godine svog života, postojanja, odlučio je da sačeka posljednji dan nastave ispred njene škole i upita da li će se udati za njega, ma kakav odgovor bio. Došao je i taj dan, strpljivo je čekao da završi sa nastavom, i da ugleda njeno nasmijano lice. Prišao je laganim koracima, osjetio je strah, i uzbuđenje istovremeno. Pitao je, stidljivo pognute glave, očekivajući negativan odgovor. Ali, pristala je, pustila suzu, zagrlila ga i glasno uzviknula ''DA''. Nije mogao vjerovati šta je upravo rekla, mislio je da sanja. Kako djevojka koja ga je jedva gledala pristane na budući život s njim? Šta se desilo? Nije dobio odgovor ni na jedno postavljeno pitanje. Ona je čuvala za sebe mišljenje o njemu. Bio je uveliko sretan zbog njenog odgovora, iako nije znao i nikada neće znati koliko dugo je maštala o njemu i koliko je sakrivala ljubav prema njemu, više nego što on može i da zamisli. No, od tog lijepog, ljetnog, popodnevnog dana, živi svaki trenutak s njom, zbog nje. To mu je bila želja, koja se upravo ispunila tog dana.

AbazovićAdna