Kao i obično, sjedila sam u ordinaciji, ne nadajući se novom pacijentu. Ovih dana vladaju virusi te je sve više djece bolesno. Teško mi ih je gledati ih kako se muče s temperaturom ili povraćanjem. U ordinaciju je ušla jedna od sestara te mi je na stol stavila još jedan zdravstveni karton nekog djeteta.
"Doktorice, još jedno dijete" rekla je na izlazu. Pročitala sam ime i prezime djeteta i godine, pa sam ga migla prozvati.
"Iversen!" rekla sam glasno kako bi čuli u hodniku da trebaju uči, što su i uradili. Ušao je muškarac crne kose za ruku vodeći malu djevojčicu. Sjeli su na stolice ispred mog stola.
"Pa, kako se ti zoveš?" upitala sam djevojčicu na kojoj se jasno vidjelo da je izmučena
"Evelina" tiho je rekla.
"Jako lijepo ime" rekla sam pokušavajući je opustiti
"A kako se ti zoveš?" upitala me je znatiželjno
"Astrid" kinula je glavom te sam nastavila "Koliko imaš godina?"
"Pet, imam pet godina" nasmiješila se
"A šta te muči?" pogledala je u muškarca.
"Pa već dva dana ima povišenu tjelesnu temperaturu te povraća"
"Kolika je tempreatura?"
"Stalno se mijenja, ali je najčešće 38.6" kimnula sam glavom
"Da li Evelina ide u vrtić?" upitala sam
"Pa išla je, zatim smo bili mjesec dana u inostranstvu, pa kada smo se vratili opet je počela ići"
"Uredu, normalno je to što je bolesna. Djeca kada krenu nakon dužeg vremena u vrtić ili školu, razbole se, a i sada vladaju različiti virusi"
"Dakle, to je normalno?" kimnula sam glavom
"Potpuno normalno. Evelina, ja ću te sada morati pregledati, uredu?" kimnula je glavom te sam joj prišla. Polako sam joj skinula majicu kako joj ne bih pokvarila ispletene pletenice. Slušala sam njeno disanje koje je bilo normalno, kad-kad bi bilo otežano, ali je poprilično normalno. Okrenula sam je prema sebi i pregledala grlo. Vratila sam se do svog stola i sjela.
"Ovako, sve je normalno, običan virus. Propisat ću joj sirup kojeg će te morati kupiti u apoteci. Svaku noć, prije spavanje, piti će po jednu malu kašiku. Ako se temperatura ne bude smanjila, dođite ponovo" rekla sam i pružila mu recept za sirup.
"Hvala Vam, doviđenja" rekao je
"Doviđenja" rekla sam te su izašli
···
Ušla sam u stan te se srušila na kauč. Deset je sati navečer, smjenu sam završila u sedam, alu sam čuvala bratovog sina. Skinula sam patike i otišla u sobu do ormara. Uzela sam donji veš, sivu trenerku i bijelu široku majicu. Ušla sam u kupatilo i stala ispred ogledala. Skinula sam svu odjeću sa sebe i stavila je u korpu za veš. Stala sam pod tuš i pustila da tople kapljice vode padaju po meni.
Kada sam završila s tuširanjem, obukla sam se i očistila lice. Stavila sam masku na lice i izašla iz kupatila. Sjela sam na kauč u dnevnoj sobi. Upalila sam laptop i počela tražiti film koji ću gledati.
YOU ARE READING
Vrijeme[🔛]
RomanceAstrid Vadel je tek diplomirana pedijatrica. Za svojih dvadeset godina odrastanja naučila je šta je život. Živi u srcu Norveške, Oslu. Ima dvadesetpetogodisnjeg brata koji je čuva kao oči u glavi. Mnogo voli djecu stoga je odlučila biti pedijatrica...