Okus slanih suza okupio je moja usta, cijela usta. Osjećaj mržnje kola mojim tijelom. Polako se uvlačim u svojim topli krevet zadovolja što sam napokon opet doma. Pokrivam se svojom plišanim prekrivačem i ispuštam par toplih suza.
"Draga kako si stigla kući, hoćeš jesti nešto?"-pitala je mama sjedajući do mene. Trgnem se kad osjetim njezinu toplu ruku na sebi te kažem
"Mama ne želim ništa, molim te ugasi svjetla i izađi."-kažem tiho kroz plač i skupim se još više u sebe.
"Alexis??"-doziva me ponovo.
"Mama..molim te!"-kažem ponovo tiho. Ustane pa brzinom svjetlosti pogasi sva svjetla koja imam u sobi i izađe. Jedino što sada vidim su svjetleće zvjezdice po mojim zidovima koja se gube u magli mojih suza. Čvrsto zatvaram oči i zabijam glavu u jastuk. Ramena mi se počinju tresti dok jecaji koje sam pokušala zadržati silovito probijaju iz mene. Jednim brzim pokretom ustajem, vrištim i mičem prekrivač s kreveta i bacam ga na drugi kraj sobe.
Neću plakati...
Neću plakati...
Polako se spuštam na koljena, stavljam ruke na rub kreveta i dižem pogled na komodu koja se nalazi sa druge strane sobe. Iako je mrak vidim sliku mene i njega koja se nalazi komodi. Mobitel zazvoni po 27 put danas, ali ja ne odgovaram.
Ne zovi me, molim te ne više!
Glasić mi odzvanja u glavi. Suze mi još jače teku i postajem slabija. Sjedam na pod i puštam mu da pobjedi pa pročitam poruku koju je sad poslao:
Molim te, MOŽDA bi trebali razgovarati. Guši me ova tišina dok te nema.
Ubija me svaka njegova riječ koju čitam. Treba mi, ali ne smijem ga imati, on mene ne smije imati, ne zaslužuje. Ustajem i krećem prema komodi. Hvatam rubove komode i guram je u stranu, ispuštajući vrisak koji je predugo bio zarobljen. Kad začujem zvuk mobitela uzimam našu sliku pa je bacam na pod. Što je sve ono prije značilo, što je značilo ono MOŽDA? Da bar nikada nisam otišla na prokleti koledž, da te bar nikada nisam upoznala, prokleti jadniče. Guši me ova zatočenost u suzama, ali kako ih zaustaviti kad jednom krenu. Padam na koljena, pa legnem na pod. Gledam u strop i brojima svaku zvijezdu koju sada vidim baš kao što radim svaki put kad ne mogu spavati.
Jedan, dva, tri... Prekine me zvuk mobitela, ali nastavim ...četri, pet, šest... tako do osmanaest... A onda ispočetka...
"Alexis.."-čujem bratov glas. On polako ulazi u sobu i čučne do mene. Ja prekrivam lice rukama i kažem mu
"Izađi."
"Ne neću. Mama mi je rekla da nisi uredu što je bilo?"-kupim snagu da ne puknem, ali ipak ostajem bez milosti pa povičem
"Prokleti bili svi vi drugog spola izlazi mi iz sobe!!"-ostajem ležati na podu jecajući, a on se lagano pokupi iz sobe.
Začujem mobitel 28 put i tiho kažem
"Budalo."
__________________________________________
Moja nova priča, neću reći da je prva jer nije..
Sve što za sada tražim je da je čitate i da ostavite komentar kako bi znala ocu nastaviti pisati... Ovo je tek početak :)
